Pjesniku Dubrovnika – u spomen na Iva Vojnovića
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.
Nakon svih borba nasl’jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav’jek spali
Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv’jetnom travom pase krotko stado,
Što san gospara ne budi u svom gaju.
– “Requiem aeternam!” – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!… možda šapću o raju.
(Na Mihajlu)
Kao suncokret koji više nije imao snage gledati za suncem, 30. kolovoza 1929. godine, klonuo je plemeniti život mirnoga i umornoga pjesnika Iva Vojnovića …
Kada je 30. kolovoza 1929. u beogradskoj bolnici Vojnović izrekao:„Doktore, to je smrt“, izgovorio je u stvari riječi svog Orsata:„To je smrt!“ Život i kazalište postali su jedno.
Ivo Vojnović je finalmente stigao među svoje, i sada leži na groblju na Mihajlu, ondje „gdje su navijek spali djedovi mrtvi, kad je Knez još vlado“, nastavljajući živjeti životom svih svojih muških i ženskih likova, trajno zasluživši naziv: pjesnik Dubrovnika.
(Luko Paljetak)
Ivo Vojnović, jedan od najistaknutijih dramskih pisaca moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem, rođen je 9. listopada 1857. godine u Dubrovniku. Osnovnu i srednju školu polazio je u Splitu i Zagrebu, u kojem je diplomirao pravo. Kao državni službenik boravio je u Križevcima (1884.) i Bjelovaru (1889.). Upravnim činovnikom postao je u Dubrovniku (1892. – 1899.), odakle se uputio u Zadar i Supetar na Braču (1903.). U svibnju 1907. zbog novčane je afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu pa je imenovan dramaturgom zagrebačkoga kazališta; tu je dužnost obavljao do lipnja 1911. godine. Austrijske vlasti uhitile su ga u srpnju 1914. u Dubrovniku; zatočen je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Od proljeća 1919. živio je u Francuskoj, najviše u Nici, odakle se 1922. vratio u Dubrovnik. Iako mu je vid bio teško oštećen, često je javno nastupao u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Pragu i Beogradu interpretirajući svoja djela, hoteći osigurati sredstva za život. Umire slijep 30. kolovoza 1929. godine u Beogradu, u 72. godini života. Pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu.
U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac, objavljuje pripovijetku Geranium s naznakama bovarizma i protomodernizma, s dubrovačkim vedutama i ozračjem. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom (1884.) i kraći roman Ksanta (1886.). Prozna komedija Psyche (1889.) Vojnovićev je dramski prvijenac: označava zaokret i u hrvatskome kazalištu i u književnosti. U povodu otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu na natječaju raspisanu za dramsku praizvedbu pobjeda Psyche značila je i proglašenjem Vojnovića začetnikom moderne hrvatske drame. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci – kronika o propasti Dubrovačke Republike. Dubrovačka trilogija u režiji Koste Spaića od 1964. do 1971. na tri lokacije, u Kneževu dvoru, u Sponzi i u gruškome ljetnikovcu, antologijska je predstava Dubrovačkih ljetnih igara, prva izvedba Konteove tročinke u Dubrovniku. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. U siječnju 2012. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno je izvedena dramska predstava Maškarate ispod kuplja. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, a sam je prevođen na brojne svjetske jezike. Najviše uspjeha postigao je dramskim tekstovima, posebno onima napisanima na dubrovačkome idiomu hrvatskoga jezika, koji ga obilježuje u svijesti čitatelja i gledatelja. Većina mu je drama izvođena i u inozemstvu. Godine 2009. objavljena su Pisma Iva Vojnovića, a u povodu obilježavanja 80. obljetnice smrti hrvatskoga književnika Iva Vojnovića, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik predstavili su trosveščano izdanje Pisma Iva Vojnovića. Tom prigodom otvorena je i izložba Jedan po jedan dohodu vlastela koja je popraćena katalogom. Pisma Iva Vojnovića pokazuju da je Ivo Vojnović najviše pisao bratu Luju (418 pisama), mami Mariji (329) i sestri Gjeni (238). Neka od tih pisama (npr. pismo Iva Vojnovića Juliju Benešiću iz 1918.), koja se čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, reproducirana su u katalogu, koji donosi i ilustracije ostalih izložaka – faksimila Vojnovićevih rukopisa, preslike naslovnica časopisa ili knjiga, fotografije, plakata uz izvedbe Vojnovićevih drama te planova i karata iz vremena Vojnovićeva života u Dubrovniku.
Hrvatski književnik Ivo Vojnović u svojem je književnom djelu, kao i u životu, stvorio čudesnu mješavinu modernoga i tradicionalnoga, izvornoga talenta i učenosti, aristokratske drskosti i građanske nesigurnosti. Bio je tvorac najboljih hrvatskih drama.
