Izdvajamo s portala starih novina – Ljudevit Gaj
U centru Zagreba postoji ulica koja zgodno i simbolično povezuje glavni gradski trg i jedan od najelitnijih zagrebačkih hotela. Gajeva ulica, koju je opjevao i legendarni Dragutin Tadijanović, svoje ime duguje ideologu i vođi ilirskog pokreta, Ljudevitu Gaju, koji je rođen na današnji dan davne 1809. godine. Namjerno ili slučajno, grad je povezao ono čemu je i povijest dala zajednički nazivnik. Jer put od Antuna Mihanovića do bana Josipa Jelačića nije samo šetnja sjenovitom zagrebačkom ulicom već i burnim 19. stoljećem, u kojemu su oba velikana hrvatske povijesti nešto od svojega značaja i sjaja dugovala današnjem slavljeniku.
Na čuvenom prikazu ilirskih prvaka Georga Angerera iz 1870. godine lik Ljudevita Gaja, uz grofa Janka Draškovića, zauzeo je središnje mjesto. Gaj i Drašković, pučanin i plemić, svojim su utjecajem i djelom dali zamah onome što danas zovemo „buđenjem nacionalne svijesti“, koje je bilo temelj hrvatskoga narodnog preporoda. Godine 1830. u Budimu Gaj je izdao djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja, općeprihvaćeni prijedlog pravopisne reforme, u kojoj je za svaki glas u hrvatskom jeziku koristio jedan glas u latiničnom pismu, s ugledanjem na češke dijakritičke znakove. Hrvatska abeceda i danas se naziva gajica. Odabir štokavštine kao temelja zajedničkog jezika „za sve Ilire“ rezultirao je brojnim kritikama na račun najborbenijeg ilirca. Rasprave o Gaju aktualizirale bi se gotovo svaki put kada bi samosvojnost hrvatskog jezika bila dovedena u pitanje. Kajkavac po rođenju, Gaj se s razlogom okrenuo štokavštini: opirući se mađarskom nacionalizmu, želja mu je bila ujediniti čim više Hrvata i Slavena na jezičnoj bazi, a u svojim jezičnim naporima se želio osloniti i na određenu književnu tradiciju. Najbogatija tradicija koja mu je stajala na raspolaganju bila je cijenjena i razvijena štokavska dubrovačka književnost, koju je hrvatski romantizam osobito cijenio (podsjetimo da je Matica ilirska otisnula Gundulićev ep Osman 1844. godine, s popularnom dopunom Ivana Mažuranića).
Osim jezične reforme, Gajev najveći projekt bilo je izdavanje novina na narodnom jeziku. Dana 6. siječnja 1835. pokrenuo je Novine Horvatzke, a nekoliko dana kasnije, 10. siječnja, i književni prilog Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Danica je objavila niz zapaženih domoljubnih tekstova u vrijeme preporoda, a među njima su se našle i budnice i davorije koje je pisao sam Gaj. U 10. broju Gajevih novina tiskana je i pjesma Horvatska domovina Antuna Mihanovića, koja će kasnije postati hrvatskom himnom. 1836. godine Novine horvatzke preimenovane su u Ilirske narodne novine, a njihov podlistak u Danicu ilirsku. Nakon zabrane ilirskog imena 1843. postaju Narodne novine, a od 1844.Novine horvatsko-slavonsko dalmatinske. Od 1847. do 1849. godine, s Bogoslavom Šulekom kao urednikom, Gajeve novine imaju novi naziv: Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske. Konačno, 1849. godine, postaju službeni list, i svoj naziv mijenjaju u Narodne novine, koje pod tim imenom izlaze i danas.
Zahvaljujući Ljudevitu Gaju i ilircima, poglavito Janku Draškoviću, ilirski zanos rezultirao je i osnivanjem prvih javnih čitaonica i narodnih knjižnica, te Matice ilirske 1842. godine. I već spomenuti Jelačić Gaju duguje ponešto od svoje slave: upravo na njegov prijedlog i preporuku baruna Franje Kulmera postao je hrvatskim banom. Iako je Gaj 1848. imenovan povjerenikom Banskog vijeća za vanjske poslove, nakon političkih afera koje mu nikada nisu dokazane, i postupnim odbacivanjem panslavizma zbog jačanja hrvatske nacionalne svijesti, ugled mu je potamnio. Umro je 1872. godine, boreći se za golu egzistenciju, u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Muzej Ljudevita Gaja, kao spomenik njegovoj ostavštini, nalazi se u rodnoj mu Krapini, a Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u svojem fundusu brižno čuva njegova djela, kao i njegovu rukopisnu ostavštinu u Zbirci rukopisa i starih knjiga.
