Vox populi, vox Dei – u spomen na hrvatskoga narodnog preporoditelja Dragutina Rakovca

Objavljeno 31.10.2013.

Jeli narodnost i jezik zaista svetinja svakoga naroda?

Manimo se ovdi svakih filosofičkih dokazah i dėržimo se samo poslovice: vox populi, vox Dei.

Dosad je još svakomu narodu na světu jezik i narodnost sveta bila. Vaskolik je svět onakove narode u zvězde kovao, koji su svoj jezik i narodnost branili. To isto činismo i mi, to isto činiše i Magjari i stadoše takodjer za istu svetinju borit se. Sad pako, gdě smo se mi otrěznili te počeli jezik i narodnost našu braniti, sad se na jedanput preokrenu kocka.

(Mali katekizam za velike ljude, 1842.)

Dragutin Rakovac, književnik i hrvatski narodni preporoditelj, rođen je 31. listopada 1813. u Biškupcu kraj Varaždina. Školovanje je započeo u Zagrebu, a u Varaždinu je završio gimnaziju. Diplomirao je pravo i filozofiju, no nije radio u struci.  Uređivao je različite novine i kalendare – Danicu  i Ilirske novine te Koledar za puk, list novoosnovanoga gospodarskog društva. Bio je osnivač Narodnoga muzeja (1846.), koji se sastojao od tri odjela – arheološkoga, prirodoslovnoga i knjižnice. Zbog njegove predanosti u sakupljanju različitih predmeta za muzej, suvremenici su ga od šale nazivali narodnim prosjakom.

Na početku hrvatskoga narodnog preporoda bio je Gajev suradnik, no poslije je krenuo drugim smjerom. Uređivao s Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem i Stankom Vrazom časopis Kolo, započinjući novo razdoblje u razvitku hrvatske književnosti.

U književnosti se prvi put javio 1831. kao kajkavski pjesnik prigodničar, a potom i prevoditelj triju njemačkih komedija na kajkavsko narječje koje su 1832. i 1833. izveli njemački glumci u zagrebačkome Amadeovu kazalištu. Jedino je njegovo izvorno scensko djelo Duh, jednočina alegorijska dramska pjesan u kajkavskim stihovima, prigodnica posvećena instalaciji bana Vlašića 1832. Rakovac je objavljivao i pjesme na štokavskome narječju, već 1835. u prvome broju Danice, isprva politički deklarativne, “ilirski” domoljubne, a poslije i ljubavne.
Prvi svezak Pjesmarice, antologije »pjesama domoljubnih«, objavljen u suradnji s Ljudevitom Farkašem Vukotinovićem 1842. godine,  znatno je pridonio jačanju nacionalne svijesti u duhu preporodnog pokreta.
Od proznih je djela najvrjedniji politički spis Mali katekizam za velike ljude (Ilirske narodne novine, 1841. i 1842.) u kojem Rakovac u obliku pitanja i odgovora brani dostojanstvo hrvatskoga jezika i pravo na hrvatsku nacionalnu samobitnost prema mađarskoj vladavini. U djelu objašnjava kako stvoriti književnost koja ima autonomno značenje, a ne koja služi samo kao političko sredstvo te pokušava objasniti kako Hrvatska ima svoja municipalna prava nasuprot suprotnim tvrdnjama Mađara. Primjerak djela iz fonda Bavarske državne knjižnice, digitaliziran u sklopu projekta Google Books, dostupan je u cijelosti.

Dragutin Rakovac umro je u Zagrebu, 22. studenoga 1854. godine.

Nakon smrti objavljen je njegov Dnevnik, koji je pisao od 1830., u kojem se zrcali doba kojem je predano pripadao.

Rakovac bilježi sve, što je sam doživio i što je čuo od drugih, naročito činjenice političkoga značaja, borbu Iliraca i Magjarona, intrige protivnika Hrvata i političke dogodjaje izvan Hrvatske, u koliko bi imale veze i dodira sa borbama političkim u Hrvatskoj. On prati i književni rad u domovini pa i ekonomske i društvene prilike. Bilježi i privatne zgode pojedinih ličnosti, a znade i sam stavljati svoje opaske. Iznaša i familijarne stvari, pa i intimnije, sa ili bez komentara. Mnoga imena ne ispisuje, samo početno slovo, ili prvu slovku. Na nekim mjestima nije to lako odgonetnuti.

Ovi memoari vrlo su dragocjeni spomenik za političke i kulturne prilike u Hrvatskoj, a naročito u Zagrebu. Šteta, da nema starijih data i da je rukopis mjestimice manjkav. Bio kakav bio, dobro će nam služiti.

(Dnevnik Dragutina Rakovca. Priopćili E. Laszowski i Dr. V. Deželić St., 1922.)