Uz tridesetu obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske
Na današnji dan, 15. siječnja 1992. godine, Republiku Hrvatsku priznalo je svih dvanaest članica tadašnje Europske zajednice kao i Austrija, Mađarska, Bugarska, Kanada, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Već prije Hrvatsku su priznali Slovenija, Island, Ukrajina, Vatikan, San Marino i mlade baltičke države, a nakon njih, tijekom 1992. godine, uslijedila su priznanja drugih naroda.
Tijekom trideset godina Republika Hrvatska međunarodno se afirmirala, postala je članicom Sjevernoatlantskoga saveza i Europske unije te brojnih međunarodnih organizacija, a dala je i znatan doprinos izgradnji mira u svijetu sudjelovanjem u mirovnim operacijama.
Na dan 15. siječnja 2022. godine obilježava se i 24. obljetnica uspješnoga okončanja procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Hrvatska pošta pustila je u optjecaj 14. siječnja 2022. godine novu prigodnu poštansku marku u povodu 30. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Motiv je na prigodnoj marki prikaz stiliziranoga obrisa Hrvatske na političkome globusu.
Trideseta obljetnica ovoga bitnog događaja prigoda je i da mi odamo priznanje istaknutim pojedincima koji su svojim radom i zalaganjem tijekom stoljeća gradili hrvatski identitet, utkan u djela koja ubrajamo u nacionalnu znanost i umjetnost. Podsjetit ćemo se i događaja koji su za razvoj hrvatske kulture bili značajni te stoga zaslužuju biti dio nacionalnoga sjećanja.
Šetnju kroz povijest možda je najbolje započeti od službeno prvoga priznanja Hrvatske koje se dogodilo 7. lipnja 879. godine, kada papa Ivan VIII., koji je bio potpora slavenskomu bogoslužju na ovim prostorima, u pismu upućenomu knezu Branimiru blagoslivlja njega i njegov narod. Taj je čin u 9. stoljeću predstavljao međunarodno priznanje. Od uspostave hrvatske samostalnosti, a u spomen na ovaj događaj, toga se dana obilježava Dan hrvatske diplomacije.
Razdoblje ranoga srednjeg vijeka ujedno je i vrijeme početaka hrvatske pisane kulture. Uz latinicu, koja je na ovim prostorima postojala i prije doseljenja Hrvata, koristile su se i hrvatska ćirilica i glagoljica. Najstariji sačuvani tekstovi na hrvatskome jeziku pisani su glagoljicom koja se u nas ponegdje očuvala u uporabi čak do 19. stoljeća. Posebno mjesto pripada Bašćanskoj ploči koja potječe iz crkve sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Pretpostavlja se da je nastala otprilike 1100. godine, pisana je prijelaznim tipom iz oble u uglatu glagoljicu, a povjesničari književnosti u njoj vide i određene elemente književnoga teksta. Bašćanska ploča pohranjena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u povodu obilježavanja 150. obljetnice ove ustanove 2011. godine, u sklopu otvorenja izložbe Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, svečano je otkriven njezin odljev koji je NSK trajno stavila na uvid svim svojim korisnicima, studentima i znanstvenicima u predvorju Knjižnice.
Od ranih spomenika značajnih za hrvatsku kulturu treba spomenuti i Vinodolski zakon, najstariji cjelovito sačuvani spomenik običajnoga prava na hrvatskome jeziku. Ovaj pravni spis s početka 16. stoljeća, pisan glagoljicom, dio je fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
U kontekstu govora o onome što je u hrvatskoj kulturi „najstarije“ ili „prvo“, nikako ne smijemo zaobići inkunabule, knjige tiskane prije 1500. godine, koje svjedoče o kulturnome i gospodarskome potencijalu naroda u kojem su nastale. Najstarija je hrvatska inkunabula Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine, prva hrvatska tiskana knjiga, ujedno i prvi misal u Europi koji nije otisnut latinicom. Jedna je od šest hrvatskih glagoljskih inkunabula, a dragocjeni je dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Vrijeme u kojem je otisnuta prva hrvatska knjiga vrijeme je života i djelovanja Splićanina Marka Marulića, autora prvoga epa tiskanoga na hrvatskome jeziku. Riječ je o djelu Judita, koje je napisao 1501., a tiskao u Veneciji 1521. godine. O njegovoj popularnosti svjedoči podatak da je doživjelo tri izdanja tijekom Marulićeva života. Zahvaljujući njemu, stekao je naziv oca hrvatske književnosti. U prigodi 500. obljetnice tiskanja Judite, u Republici Hrvatskoj 2021. godina proglašena je Godinom Marka Marulića. Osim Judite, autor je i brojnih drugih djela na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Nezaobilazna je figura na razmeđu srednjega vijeka i renesanse te je jedan od najprevođenijih hrvatskih književnika svih vremena.
Kada je riječ o hrvatskoj književnosti, nužno je spomenuti i Petra Zoranića, autora djela Planine, koje bismo mogli nazvati prvim hrvatskim romanom. Napisan je 1536., a tiskan 1569. godine, sadrži doslovnu i alegorijsku razinu kao i brojne referencije na tadašnju nacionalnu književnost, jezik te prijeteću tursku opasnost.
Spomenuvši jezik, moramo se zaustaviti na imenu Šibenčanina Fausta Vrančića, autora našega prvog tiskanog rječnika Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, objavljenoga u Veneciji 1595. godine. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva ga zajedno s Vrančićevim djelom Machinae novae, u kojem je prvi objavio novi izum – padobran.
Zabrinutost za hrvatski jezik, koju je Zoranić iskazao u romanu Planine, zacijelo je dijelio i hrvatski isusovac Bartol Kašić, autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo tiskane u Rimu 1604. godine. Ovaj Pažanin koji je živio na prijelazu 16. i 17. stoljeća preveo je i cjelokupnu Bibliju na hrvatski jezik koja zbog spletki i intriga u svećeničkim krugovima tada nije bila otisnuta. Prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik igrali su vrlo važnu ulogu u razvoju jezične standardizacije brojnih naroda, stoga je zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela veliku štetu razvoju hrvatskoga književnog jezika. Preveo je i Ritual rimski 1636. godine, i to je prvi prijevod Rituala na neki živi jezik.
Iz vremena djelovanja Vrančića i Kašića potječe i značajna ustanova s juga Hrvatske. Riječ je o Hvarskome kazalištu, utemeljenome 1612. godine. U kronologiji najstarijih kazališta Europe na visokome je trećem mjestu te svjedoči o visokome stupnju kulturnoga i društvenoga razvoja Hvara, iz kojega potječu velika književna imena hrvatske renesanse poput Hanibala Lucića, Mikše Pelegrinovića i Petra Hektorovića.
Mnogo godina poslije na kazališnim daskama na hrvatskome sjeveru bit će izvedeno djelo koje ćemo do danas pamtiti kao prvu hrvatsku operu. Riječ je o operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga, izvedenoj 1846. godine, u kojoj je glavnu ulogu tumačila prva hrvatska operna pjevačica Sidonija Erdödy Rubido. Libreto za operu napisao je Dimitrije Demeter prema predlošku Josipa Cara. Najavu ovoga događaja možemo naći u Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskim od 25. ožujka 1846. godine. Urednik Novina bio je Ljudevit Gaj, kojega ćemo, između ostaloga, pamtiti i kao pokretača prvih hrvatskih novina pod nazivom Novine horvatzke (1835.), s književnim prilogom Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ovdje završava svoj mali vremeplov kroz dio povijesti hrvatske kulture. Na današnji dan, kada je prije trideset godina priznanje doživjela i naša cjelokupna kulturna baština, pozvani smo upoznati se s njezinim vrijednostima kako bismo ju što bolje mogli predstavljati Europi i svijetu. Ova mala šetnja tek je jedan od putova kojim svatko od nas može krenuti.
