Uz obljetnicu smrti Vjekoslava Majera
Kad otac moj i ja pođemo u šumu
na šetnju
sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.
Moj otac, malo pognut, na šljunku stane
i sluša: pjev ptica;
pjeva negdje visoko na vrhu grane
u velikoj tišini,
gdje leptir gore i dolje pleše
u modrini.
Pa ćutim, ja i moj otac mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
med zelenilom,
I tako mi je teško kada znam,
da svaki korak njegov
vodi ga sve bliže tami,
a svaki korak moj
sve bliže me životu vodi,
pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice
dok tako hodamo šumom sami,
jedan uzbrdice, drugi nizbrdice.
Pa kao dva dobra druga na rastanku
koracamo šljunkom
i sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.
(Moj otac i ja)
Čitajući antologijsku pjesmu Moj otac i ja, prisjećamo se hrvatskoga književnika, pjesnika, prevoditelja, romanopisaca i feljtonista Vjekoslava Majera. Bio je lirik zagrebačkih ulica, Griča, prizora s gradske periferije te malih donjogradskih gostionica.
Hrvatski književnik Vjekoslav Majer rodio se 27. travnja 1900. godine u Zagrebu. Godine 1928. odlazi iz Zagreba, da bi ga, kao i Antun Gustav Matoš, u tuđini još jače zavolio. Boravio je u Beču i pobliže upoznao moderne književne pojave u umjetničkome životu Europe. Godine 1937. vraća se na svoj Grič.
Slijedio je Matoševu i Wiesnerovu tzv. gričku poeziju i napisao nekoliko antologijskih pjesama, kao što su Plinska laterna na Griču, Moj otac i ja i dr.
Njegovo je prozno stvaralaštvo obilježeno neposrednim izrazom i blagim humorom. Prevodio je s njemačkoga i hrvatskoga jezika. Jednostavno i neposredno u svojim je romanima Pepić u vremenu i prostoru, Život puža i Dnevnik Očenašeka prikazivao male ljude s gradske periferije.
Najpoznatije je Majerovo djelo novela Dnevnik malog Perice, prema kojoj je nastao kultni hrvatski film Tko pjeva zlo ne misli redatelja Kreše Golika (1970.), kao i istoimena predstava Renea Medvešeka u Hrvatskome narodnom kazalištu, „slijedeći europsku kazališnu praksu koja kultne filmove tretira kao kulturno blago kako bi nadahnula nove generacije gledatelja“. Devetogodišnji Perica piše dnevnik, nadajući se kako će ga za tisuću godina pronaći znanstvenici i kako će postati znamenito povijesno svjedočanstvo. U njem potanko opisuje događaje koji su se dogodili u tjednu tijekom ljetnih praznika. Priča je to o jednoj zagrebačkoj obitelji čiju svagdašnjicu mijenja neobičan lik uglađenoga gospodina Fulira.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 140 zapisa o njegovim djelima.
Časopis Antena objavio je u siječnju 1926. godine vrijedan prilog posvećen Majerovu stvaralaštvu koji je dostupan na Portalu starih časopisa.
Hrvatski književnik Vjekoslav Majer preminuo je 4. prosinca 1975. godine u Zagrebu.
Danas otac nije išao u ured, jer mu je od jučer zlo. Bili smo u pivovari, ja, teta Mina, mama, tata i gospodin Fulir. Bilo je jako lijepo, vojnička glazba je svirala, teta Mina se zibala po taktu i dok je gledala u brkatog vojnika, koji je udarao u bubanj, stavila je kriomice nekoliko čačkalica u svoju torbicu na stolcu. Ja sam također počeo mahati glavom kao teta i onda sam rekao: Tetice, kako je to lijepo. Je li to iz Zrinjskoga? Teta je rekla: Ne, to ti je nekakova francuska opera. Faust, rekao je važno gospodin Fulir, tekst je od Goethea. Ah, vi zbilja sve znate, rekla je mama i lijepo ga pogledala. (…)
(Dnevnik malog Perice)
Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.
