Uz obljetnicu smrti Ranka Marinkovića

Objavljeno 28.1.2022.

Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i »starije« kad ne bih znao da su zajedno rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štoviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha. Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno…

(Ruke)

Čitajući ulomak iz novele Ruke, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog književnika Ranka Marinkovića.

Viški Voltaire, kako ga je nazvao Tin Ujević, rodio se 22. veljače 1913. godine u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do kraja rata boravi u izbjegličkome logoru u El Shattu. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnome zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. godine direktor je Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta. Od 1950. do umirovljenja profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. godine. U dva je mandata bio vijećnik u Skupštini grada Zagreba.

Bio je poznati prozni i dramski pisac, njegov književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros, koja je poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948.). Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Zbirkom Ruke, koja je tiskana u tridesetak izdanja, zadobio je pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskome ozračju te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti ostvarenja vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje. Praizvedba drame mirakula Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupna tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio deset godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Kada je roman prenesen na filmske i televizijske ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više).

Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more. Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 170 zapisa o njegovim djelima. Na portalu Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupni su plakati Borisa Bućana za predstave Albatros i Glorija, nastale prema istoimenim djelima Ranka Marinkovića.

Njegov književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.

Hrvatski književnik Ranko Marinković preminuo je 28. siječnja 2001. godine u 88. godini života u Zagrebu, a pokopan je u Komiži na otoku Visu.

Znao je veliki Višanin reći da je svaki čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejska pustolovina. (…) Svaka svjetlost ima sjenu, a sjena je, barem što se čovjeka tiče, njegova vlastita parodija, govorio je Mediteranac šjor Ranko i sve to potvrđivao u Gloriji i Kiklopu, u Zajedničkoj kupki i Pustinji, Pod balkonima i u Poniženju Sokrata, u Neveselim očima klauna, u Never more… I kad nije tematizirao otok, bio je otočanin, u kristalima otočke posebnosti i njegovih arhetipskih zadanosti, zašavši duboko pod kožu podneblja, prepoznavao je paradigmatsko, usud maloga čovjeka u sunčanom krajoliku u kojem se karneval – a šjor Ranko, majstor paradoksa, umro je upravo u dane Poklada – smjenjuje s funeralnošću, a pobožne procesije sa zadirkivačkim i zajedljivim dokonim sjedjeljkama u kakvoj brijačnici ili na šentadi na rivi. (…) I uvijek je neka tiha nježnost i toplina (…) strujala ispod ozbiljne maske nerijetkoga cinizma i ironije, žalca i satire pa i crnohumorne duhovitosti.
(…) Od tog dana početkom veljače 2001. godine, pomiren s otokom, (…) Ranko Marinković počiva u svom insularnom zavičaju, među svojima, nad uvalom u kojoj su putokazi…

(Jakša Fiamengo Velikan hrvatske književnosti i kulture)