Uz obljetnicu smrti Jurja Habdelića
… Ali kakti cirkvene svete i pobožne popevke jakost imaju veliku na isprošenje od Boga kaj ponizno potrebujemo, tak protivnem zakonom imaju i moč svoju veliku popevke one, keh je sada pun svet i zovu se od ljubavi. (…)
(Pervi otca našega Adama greh)
Kada u znak žalosti za nekim dva dana zvone sva zagrebačka zvona kao što se to dogodilo 27. i 28. studenoga 1678. godine kada je umro Juraj Habdelić, onda je to izravno i nesvakidašnje iskazivanje počasti pojedincu koji je obilježio i zadužio svoju sredinu, svoj narod, njegovu duhovnu i stvaralačku snagu, pa time i svoje vrijeme.
Jedan od najboljih pisaca 17. stoljeća Juraj Habdelić rodio se 17. travnja 1609. godine u Starome Čiču. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, filozofiju u Grazu, a teologiju u Trnavi. Radio je kao gimnazijski profesor u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i upraviteljem sjemeništa. U vrijeme njegova rektoravanja gimnaziju je polazio književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović koji će na svojevrstan način nastaviti Habdelićev jezikoslovni rad, ali na drukčijim zasadama od onih što ih je propisivala isusovačka gimnazija. Iako bi se Habdelićeva prozna djela teško svrstala u ono što danas ulazi u pojam književnosti, u njima ipak ima snage i svježine, osobito u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela moralno-didaktičke problematike, a prvo je među njima Zrcalo Marijansko tiskano u Grazu 1662. godine. Zrcalo Marijansko zbirka je moralističkih pouka o ljudskoj ispraznosti i skromnosti, od kojih neke uključuju i pripovjedno izložene životne primjere.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se prva izdanja Habdelićevih djela, kao što su Dictionar ili Rechi szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red pofztaulyene i diachkemi zlahkotene, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, te Pervi otca našega Adama greh.
Dictionar je hrvatsko-latinski rječnik koji je objavljen 1670. godine u Grazu. Sadrži 12 000 riječi, a bio je namijenjen školskim potrebama, za mladence horvatskoga i slovenskoga naroda. Naziv slovenski za Habdelića je samo ekavska inačica naziva. Isusovačka se tradicija zalagala za to da se književni jezik gradi na jednome narječju, pa tako i Juraj Habdelić smatra kako je najbolje za osnovicu književnoga jezika uzeti jedno narječje. Odlučuje se za kajkavsko narječje, želeći da ono preuzme ulogu književnoga jezika u cijelome sjevernom dijelu Hrvatske. Unatoč tomu, nije ostao gluh na onodobna nastojanja ozaljskoga kruga koji je promicao miješanje narječja. Smatrao je da su razlike među književnim stilizacijama triju narječja vrlo malene. Građu je crpio iz cijeloga hrvatskog narječnog sustava – iz majdačkoga i zagorskoga (kajkavskoga), iz solarskoga (čakavskoga) te iz tukavskoga (štokavskoga). Pretisak je objavljen u Zagrebu 1989. godine.
Knjiga Pervi otca našega Adama greh (1674.) naslanja se naslovom i tematikom na početak Staroga zavjeta, priču o rađanju ljudi u istočnome grijehu i njihovu oslobađanju u sakramentu krštenja. Na opreci zla i dobra navodi mnoge primjere preuzete iz literature, povijesti ili suvremenoga života – opreke među krivovjercima i vjernicima, rastrošnom gospodom i ubogim kmetovima, neukim razmetljivcima i skromnim znalcima. Ovo se vrijedno djelo po stilskoj i jezičnoj vrijednosti uvršćuje među najbolje knjige kajkavskoga narječja, a zanimljivo je i zbog sjećanja na Gupčevu seljačku bunu i zrinsko-frankopansku urotu. Barokna je retorika u njegovu djelu dospjela do punoga sklada riječi i poruke. Habdelić je, uz to djelo i Zercalo Marijansko, htio napisati i Život Kristov, čime bi ta tri djela činila sustavnu kršćansku karakterologiju.
Juraj Habdelić imao je otvorene oči za prilike i neprilike svojega vremena, svoje domovine, Crkve, kao i svojega naroda. Za sve je imao i otvorenu, kritičku i prijateljsku riječ.
Otac kajkavske književnosti Juraj Habdelić preminuo je 27. studenoga 1678. godine u Zagrebu.
Za Habdelićevu jezičnu i književno-znanstvenu vrijednost te osebujnost njegova ključnog djela Pervi oca našega Adama greh, dovoljno je citirati ono što je o tome Kukuljevićevu radu istakao i Zvonimir Bartolić jer je u Kukuljevićevoj ocjeni sadržano zapravo sve ono bitno što se odnosi na to djelo, ali i njegovu provjerenu recepciju:
Mi se usuđujemo (ističe Kukuljević! op. J. S.) dapače utvrditi da sva kajkavsko-hrvatska književnost neima bolje pučke knjige, poučne vrsti od ove našega Jezuite Habdelića. Navlastito njegovi primjeri (pelde) crpljeni iz svetoga pisma i svetih otacah, iz povjesti svietske i crkvene, iz putopisah, te iz samoga života i narodnih običajah, tolika su zlatna zrna, kolika se u svih pobožnih i ćudorednih knjigah onodbne naše književnosti sabrati nemogu. Način pripoviedanja piščeva je katkad ozbiljan, kadkad šaljiv, sada kara, sad poučava, gdi je potrebno prost je, dapače trivijalan, a opet drugdje uglađen i pridvoran, kako je to uprav zahtjevao predmet, o kojem, ili stališ, za kojega je pisao. (…) Ne manje vriednosti ima ista knjiga pogledom na bogatstvo jezika i jezičnih frazah.
