Uz obljetnicu smrti dubrovačkoga baroknog virtuoza

Objavljeno 8.12.2011.

Na današnji dan 1638. godine preminuo je Ivan Gundulić, dubrovački barokni pjesnik i dramski pisac, klasik domaće književnosti, čija je vrijednost odavno prepoznata i izvan granica Hrvatske. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu s razlogom bilježi ovaj datum, jer u svojem fondu čuva vrijedna tiskana i rukopisna djela iz Gundulićeve književne ostavštine.

Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji. Školovao se u Gradu, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu svoje gospodarske i kulturne moći, te su u njemu boravili mnogi uglednici onoga vremena. Tako je mladom Gunduliću učitelj bio i Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem, remek-djelo europskoga baroka i jedan od najpoznatijih epova svjetske književnosti. Ovaj podatak nije slučajan: inspiriran upravo tim tekstom Gundulić je nekoliko desetljeća kasnije napisao svoje najznačajnije djelo, povijesno-romantični ep Osman.

Od „poroda od tmine“, kako naziva svoje nesačuvane mladenačke pjesme u predgovoru prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.), do Osmana, njegova posljednjeg djela, prošle su godine i godine Gundulićeva sazrijevanja i postupne književne afirmacije. U Veneciji je 1622. tiskao barokni plač (poemu) Suze sina razmetnoga, za koji je inspiraciju pronašao u biblijskoj paraboli o povratku rasipnoga sina, iz Evanđelja po Luki. Ovo će Gundulićevo djelo biti uzor drugim piscima baroknih plačeva u Hrvatskoj, osobito Ivanu Buniću (Mandalijena pokornica) te Ignjatu Đurđeviću (Uzdasi Mandalijene pokornice). Suze sina razmetnoga u izdanju iz 1703. godine, tiskanom u Veneciji, dio su digitalizirane baštine Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Dubravka, djelo koje je žanrovski teško jednoznačno odrediti, a koje pokazuje sličnosti i s pastoralom i s baroknom dramom, izvedeno je 1628., a tiskano tek 1837. godine. Stihovi O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, poznati i kao Himna slobodi, često su se stavljali u službu nacionalnih ideologija. No stavljanje književnih tekstova u službu ideja i ideologija nije bilo strano ni samom Gunduliću, kao ni hrvatskom baroku općenito. Naime 17. stoljeće proteklo je u znaku protureformacije, čiji val je nakon Tridentinskog koncila (1545.-1563.) zahvatio cijelu Europu. U želji da potaknu opću obnovu Katoličke crkve, djela baroknih umjetnika, izborom tematike i poantom, često su bila u duhu protureformacijskih težnji.

Gunduliću je poseban status dodijelilo 19. stoljeće, u nas obilježeno hrvatskim narodnim preporodom. Oduševljeni dubrovačkom književnošću, u kojoj se mogla iščitavati kontinuiranost kulturnog i jezičnog razvoja, ilirci su je prigrlili kao temelj i dokaz bogate zavičajne tradicije, u razdoblju kada se hrvatski identitet od strane sjevernih sila često dovodio u pitanje. Gundulićev ep Osman u tom je kontekstu postao Excalibur koji čekao svoju izabranu ruku. Naime Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja kojemu nedostaju dva središnja pjevanja, 14. i 15., a uz nestale stihove vežu se različiti pokušaju tumačenja, koji često nalikuju i teorijama zavjere: od tvrdnje da su spomenuta pjevanja izgubljena, ideje da su namjerno sklonjena zbog političkih razloga (složenog odnosa Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva), nagađanja da je ustvari riječ o dvama epovima, do pretpostavke da pjevanja koja nedostaju nikada nisu ni napisana, jer bi povijesne i romantične epizode, koje čine dva temeljna tematska sloja ovog epa, bilo teško uskladiti u logičnu i funkcionalnu cjelinu. Nadopuna Osmana stoga je predstavljala velik izazov, iako se tog zadatka već ranije bio prihvatio Pjerko Sorkočević. Godine 1844. Gundulićev Osman izlazi u izdanju Matice hrvatske, nadopunjen stihovima Ivana Mažuranića. Pothvat koji je dočekan s velikim oduševljenjem kasnije je ipak sagledan s kritičkim odmakom. Neosporiva je naime činjenica da je Mažuranić ep dopunio dosljedno Gundulićevu leksičkom izričaju, stihu i rimi, ali učinio je to kao književnik romantizma, prilično slobodno u odnosu na izvornik, s interpretativnim zadiranjem u Gundulićev predložak. Njegova osmrtnica objavljena u listu Napredak 10. kolovoza 1890. godine, u kojoj se apostrofira i kao dopunitelj Osmana, svjedoči koliku mu je slavu to nastojanje donijelo za života.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u Zbirci rukopisa i starih knjiga čuva najstarije sačuvane rukopise Gundulićeva Osmana, iz 1650., 1689., 1727., 1765. i 1773. godine te s početka 19. stoljeća.Rukopis iz 1689. godine dio je digitalizirane baštine NSK.

Od 15. svibnja do 15. srpnja 1989., četiristo godina nakon Gundulićeva rođenja, u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu, današnjim Klovićevim dvorima, priređena je izložba Gundulićev san, naslovljena kao i poznato djelo hrvatskoga slikara Vlahe Bukovca. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, tada još Nacionalna i sveučilišna bibilioteka, ustupila je kao suorganizator izložbe veliki broj vrijednih djela iz svoga fonda vezanih uz dubrovačkog autora i vrijeme u kojemu je stvarao. Uz izložbu je izdan i bogat katalog.

Pjesnik epskog zamaha, istančanoga baroknog izričaja te plodni pisac baroknih drama od kojih su nam neke danas poznate samo po naslovu, Ivan Gundulić klasik je starije hrvatske književnosti, ali i nezaobilazno ime europskoga baroka u cjelini.