Uz obljetnicu rođenja Tina Ujevića

Objavljeno 5.7.2022.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju…

(Svakidašnja jadikovka)

Čitajući pjesmu Svakidašnja jadikovka, prisjećamo se velikoga Tina Ujevića u povodu obljetnice njegova rođenja.

Pjesmom Svakidašnja jadikovka pjesnik je htio poručiti svima onima koji su usamljeni, otuđeni i bez ljubavi kako nisu sami u svojim problemima, nego kako trebaju dijeliti jadikovku čovječanstva. Trebamo težiti idealima i živjeti dok smo mladi, jer kada čovjek ostari, sve postaje manje ostvarivo.

Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća. Složili se ili ne s ovim vrjednovanjem, ostaje nam vječna potreba ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj veliki, neslomivi duh,  krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja pravila.

Tin Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu. Svoje je školovanje započeo u Imotskome, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split u klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskome sjemeništu. Nakon mature upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Poznato je kako je u početcima svojega rada bio iznimno vjeran Matošu. Preko Matoša došao je do Baudelairea, kojega je prihvatio kao utemeljitelja modernoga pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek sebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskome jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.

Osim umjetničkoga djelovanja, Ujević se u svojim pjesmama bavio i politikom, a to se moglo vidjeti kada se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.

U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi te ispjevao himne radu i ljudskomu bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 455 zapisa o njegovim djelima. Tin Ujević objavljivao je i o njem se pisalo u svim poznatijim književnim novinama i časopisima, a dio te građe u digitaliziranome je obliku dostupan na Portalu digitaliziranih starih hrvatskih novina i časopisa.

Hrvatski pjesnik Tin Ujević preminuo je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem …

(Odlazak)