Uz 146. obljetnicu rođenja Mozarta hrvatskoga pjesništva

Objavljeno 30.4.2021.

Svitaše. Još bi tama u lugu.
Pan se ukaza s omašnim mijehom.
On stupi na čistac pod jasiku tanku
I tu se oglasi smijehom.

Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale na zelenoj travi.
Bile su divlje plavojke Nymphe
S bijelimi vijenci na glavi…

A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Drhće i trepti
Jasika širokog lista.

Pod jasikom ljupko žamore dude
I igra kolo naoko Pana.
A šumi lug – to ide vjetar
O prvom osvitu dana…

Čitajući stihove jedne od najljepših antologijskih pjesama, prisjećamo se hrvatskoga pjesnika Vladimira Vidrića, Mozarta hrvatskoga pjesništva kako ga je nazvao akademik Ante Stamać.

Vladimir Antun Ljuboslav Vidrić rodio se 30. travnja 1875. godine u odvjetničkoj obitelji u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Nakon završene srednje škole odlazi na studij prava u Prag. U političku povijest ulazi kao jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Josipa Jelačića. U prosvjedničkoj povorci nosio je kao predvodnik studentski barjak, što ga je istaknulo u prvi plan, pa je zajedno s pravim vođama pobune i njihovim prvakom Stjepanom Radićem osuđen i na nekoliko mjeseci zatvoren, o čem svjedoči i članak objavljen u novinama Banovac u ožujku 1895., dostupan na Portalu starih hrvatskih novina. Po izlasku iz bjelovarskoga zatvora nastavlja i završava studij prava u Beču, polaže pravosudne ispite i zapošljava se kao odvjetnik. U to je vrijeme Vidrić privlačio pozornost svojim nevjerojatnim pamćenjem i nitko u njem nije vidio pjesnika. Pamtio je neizmjerno duge brojeve, množio ih napamet, dijelio, čitao odostraga ili u određenome razmaku.

Stihovima se javio još kao gimnazijalac u prvome broju đačkoga lista Lovor, ali se njegovim prvijencima smatraju pjesme Boni mores (preimenovana u Pomona i tiskana pod pseudonimom) i Mrtva ljubav, obje objavljene u Vijencu. Vidrić je autor vrlo malena opusa. Veći dio pjesama i dijelom prethodno objavljenih u časopisima Mladost, Život, Vijenac i Savremenik uvrstio je u jedinu objavljenu zbirku. Lirska ugođajnost Vidrićeve lirike, njezina zaokupljenost slikama i impresijama svojstvenim modernoj odmah je privukla pozornost publike. Bitno mjesto u njegovoj poeziji pripada prirodi, pejsažima te se tom tematikom svrstao uz bok najboljih hrvatskih pjesničko-lirskih pejsažista. Najpoznatija je antologijska pjesma Dva pejzaža. Sumnje u Vidrićev artizam, s tvrdnjom da je njegovo pjesništvo umjetno oblikovan prozni govor, bez pravoga ritma, trajale su do monografije Antuna Barca. Otad prevladava gledište kako je Vidrić svoj bol iznosio toliko diskretno, čak i pritajivao toliko, da se u njegovim pjesmama katkad i jedva dade razabrati.

Zbirku Pjesme, objavljenu 1907. godine, koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, započeo je pjesmom U oblacima, čiji je zvučni zapis dostupan na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti, a znakovito zaključio pjesmom Adieu, koju je, uz ostale dvije Silen i Pejzaž, uglazbio hrvatski skladatelj Branimir Sakač. Po uzoru na sve vrhunske pjesnike geometrijskom preciznošću gradio je svoju zbirku, započinjući je lirskim kredom, a završavajući mesijanstičkom najavom nečega iza uma. Oproštaj je to od svega poznatog i prepuštanje gospoji iz onoga grada.

Kao što je navedeno u članku u novinama Dom i svijet iz ožujka 1922. godine, dostupnome u sklopu Portala starih novina, Vidrić je uz svu vanjsku shematičnost naših starijih pjesama uspio s dvije ili tri riječi na pravome mjestu izazvati linije, koje su u modernoj bile zaista rijetke.

Književnik Ulderiko Donadini u svojem je članku o Vladimiru Vidriću u časopisu Kokot iz svibnja 1917. godine, dostupnome u sklopu Portala starih novina, zaključio: „Ljepote njegovih pjesama su kao ljepote prirodne, u kojima našim raspoloženjima možemo vidjeti one simbole koje nam traži duša.“

Dana 29. rujna 1909. godine Vladimir Vidrić napustio je ovaj svijet u klinici za duševno oboljele u Stenjevcu, ostavljajući nam u nasljedstvo tek približno četrdeset pjesama jedine njegove pjesničke zbirke Pjesme.

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina. (…)

(Adieu)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.