Uvijek svoj – uz obljetnicu rođenja Augusta Šenoe

Objavljeno 14.11.2012.

Premećuć po arhivu Grada Zagreba stare zaprašene artije u kojih sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh in ljutu i krvavu pru među silnim podbanom Gregorijancem i građani zagrebačkimi. Starina Krčelić znao je za tu pravdu ali nije joj znao razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero.

Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine starog Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože Bog. U duši mojoj oživiše divne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi.

Ulomkom iz predgovora romanu Zlatarevo zlato prisjećamo se velikog Augusta Šenoe, kako ga je Matoš nazvao najzagrebačkijeg sina, Orfeja koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom.

Hrvatski romanopisac, feljtonist, kritičar i pjesnik August Šenoa rodio se 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. Iz roditeljskog je doma potekla njegova ljubav prema umjetnosti jer otac je volio  koncerte i kazalište, a majka je bila ljubiteljica književnosti. Otac nikada nije svladao hrvatski jezik, a i sam Šenoa svoje je prve pjesme pisao na njemačkom jeziku.

U dvadesetak godina književnoga rada okušao se u gotovo svim književnim vrstama, ostavio izniman trag u hrvatskoj književnoj kulturi i obilježio čitavo razdoblje, pa se u povijesti hrvatske književnosti za nepuna dva desetljeća njegova stvaranja uvriježio naziv Šenoino doba.

Nakon zagrebačke gornjogradske gimnazije upisao se na Pravoslovnu akademiju. Zatim je studirao pravo u Pragu, gdje se počeo baviti novinarstvom kako bi si osigurao novčane prihode. Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redakcijama listova Glasonoša i Slawische Bläter. U Zagreb se vraća 1866. i radi u redakciji lista Prozor. Otprilike dvije godine kasnije imenovan je umjetničkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta, u kojem je postao i dramaturg.

Ozbiljniju književnu karijeru započeo je 1861. godine poezijom u tradiciji europskog romantizma. Uz ljubavnu i domoljubnu liriku, popularnu i uglazbljivanu (O ti dušo moje duše, Ribareva Jana, Hrvatska pjesma, Zagrebu) osobito mjesto u povijesti hrvatskoga pjesništva zauzima lirsko-epskim povjesticama (Prokleta klijet, Propast Venecije, Mile Gojslavica i dr.) Jedini je njegov dramski pokušaj, uz nedovršenu tragediju Slavka, komedija Ljubica koja je nagovijestila prodor scenskoga realizma.

Njegov je, pak, romaneskni opus ključna postaja u povijesti hrvatskog romana. Upravo je Šenoa oblikovao roman kao žanr i stvorio modernu čitateljsku publiku. Iako je napisao nekoliko romana i novela iz suvremenog života (Mladi gospodin, Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro i dr.) središte njegova opusa čini pet povijesnih romana: Zlatarevo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva.

Novine Dom i svijet, dostupne na portalu Stare hrvatske novine, objavljivale su dijelove najpoznatijih Šenoinih romana. Zbirka rukopisa i starih knjiga čuva dio njegove vrijedne rukopisne ostavštine.

Milan Ogrizović u članku u novinama Dom i svijet navodi da je Šenoa ležeći bolestan i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću što ga je namjeravao provesti u Italiji. Vjerovao je u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, a onda je najednom predosjećajući kraj, zavapio: Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati! Ostavio je u rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana, a posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu, dan prije smrti, bila je: Hrvat. Iako nas je napustio prerano, u 44. godini, njegovo jedinstveno književno stvaralaštvo živjet će zauvijek.

I nisi, brate, živio zaludu, kad jesi svoj. (Budi svoj)