Uoči obljetnice rođenja Vjenceslava Novaka

Objavljeno 10.9.2021.

– Velim ti, Mika, sve je Božja volja – govorila mu je uvjerljivo žena sagnuvši nježno svoju glavu do njegova ramena. – Dođi, dobri moj, bit će nam ljepše… Ja se bojim da ti sebi štogod ne učiniš… jer ja tebe poznam… Dobar si ti čovjek, pa što ćeš da mi govoriš? Vidim ja dobro što ti trpiš…
– Zašto je nisi otela iz mojih ruku kad si vidjela? – upitao je ženu. – Jer ja ne znam ništa.
– Ah, sve se to dogodilo koliko ovo govorim… Nisi ti, Mika, toliko kriv. Dijete je od poroda slabašno, bogzna što je bilo pokvareno u njem.
– Kriv sam, kriv… Oh! – zastenjao je Mika duboko uzdahnuvši. A žena je ustala s klupe, stajala časak pred mužem i onda ga nježno povukla za ruku: – Dođi, Mika. Ona će nas dvojica teško iščekivati… i oni se boje za te. A vole te dječaci, sav su dan neprestano u skrbi za te. Mika je popustio. Polagano je ustao propištivši kroz plač što mu je sjedio u prsima: – Težak je to korak… oh, oh! Pošao je za ženom nesigurnim korakom, s punim grudima poput olova teških čuvstava. Išao je kako se ide na stratište. Jer u glavi je sveđ nosio misao o smrti i kako će saći u podzemlje gdje će ga koriti mrtva Evica: – Evo što si počinio… jer si surov i bez ljubavi…  A on je tako volio svoju malu, pametnu Evicu.

(Iz velegradskog podzemlja)

Hrvatski romanopisac, dramatičar, feljtonist, glazbeni kritičar i pedagog Vjenceslav Novak rodio se 11. rujna 1859. godine u Senju.

Novakov otac Josip (Josephus) podrijetlom je bio Čeh. Doselio je u Senj, gdje se bavio trgovinom. Majka Ivka (Johana) podrijetlom je bila iz Bavarske. Otac je namjeravao usmjeriti svojega sina u trgovinu, ali sin nije ispunio očevu želju – postao je, najprije učitelj, zatim profesor glazbe.

U rodnome je gradu završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Ostala dva razreda završio je u Gospiću, a učiteljsku školu u Zagrebu. Radio je dvije godine kao učitelj u senjskoj osnovnoj školi, zatim odlazi u Prag na studij glazbe, koji završava 1887. godine. Iste te godine postaje profesor glazbe na učiteljskoj školi u Zagrebu. Godine 1888. započinje Novakova glazbena djelatnost. Bavi se glazbenom pedagogijom – autor je prvoga hrvatskog glazbenog udžbenika Starohrvatske crkvene popijevke koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali i mnogih drugih knjiga o glazbenoj teoriji. Na dužnost glavnoga učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Senju nastupio je 1897. godine. U to vrijeme počinje pobolijevati od tuberkuloze, od koje je i umro u Zagrebu 20. rujna 1905. godine.

Vjenceslav Novak veliki je hrvatski književnik koji je samo u četrdeset i šest godina života napisao sedam romana i gotovo trideset pripovijedaka. Stvarao je u vrijeme realizma, književnoga razdoblja u kojem pisci daju potpunu sliku stvarnosti, prikazujući svijet onakvim kakav jest. Proučavao je ljude i sredine u kojima su živjeli te u bilježnicu, što ju je uvijek nosio sa sobom, bilježio sve što mu se činilo vrijednim pozornosti. Našli su svoje mjesto u njegovim djelima gotovo svi društveni slojevi vremena u kojem je živio ili kako književni povjesničar Antun Barac kaže njegova je književna proizvodnja u svojoj širini najbolji dokument o hrvatskom narodnom i društvenom životu pri kraju 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća.

U književnosti se javio još kao učenik s pjesmama. Pravu književnu afirmaciju postigao je pripovijestima, a posebno romanima koje je pisao u realističnome književnom stilu. Teme pripovjedaka Vjenceslava Novaka vezane su uz njegov rodni kraj Senj i Podgorje, kao u Podgorskim pripovijetkama ili Pod Nehajem, a u Zaprekama otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnog života.

On je otkrivao nova područja života i književnih poticaja te je prvi u hrvatsku literaturu unio socijalne teme vezane uz velegradski život. Tako njegove pripovijesti U glib, Nezasitnost i bijeda, Iz velegradskog podzemlja slikaju život gradske sirotinje i siromašnih učenika. U romanu Posljednji Stipančići majstorski je oslikao sudbinu i propadanje pojedinih osoba i cijelih obitelji iz zabačenih, malih primorskih mjesta.

Vjenceslava Novaka nazivali su i hrvatskim Balzacom jer je čestu temu Balzacovih romana, ustajalost provincijskih gradova i gradića, u usporedbi s Parizom, Novak uspjelo prikazao u svojem Senju do kojega dopire odjek zagrebačkih zbivanja. Osobito je to uočljivo u romanu Posljednji Stipančići u kojem se radnja odvija neposredno uoči ili za vrijeme ilirskih događaja.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 210 zapisa o djelima Vjenceslava Novaka.

Iako je bolovao od tuberkuloze, naporno je i predano radio, danju u državnoj službi, a noću pišući kako bi od skromne zarade prehranio brojnu obitelj. U autobiografskoj Crtici o Božiću oslikava svoju borbu za život:

Prilike u kojima je radio, nijesu bile nimalo pogodne radu književnika. Sav gotovo dan bio je vezan uza svoj službeni posao. Stanovao je poradi skupoće stanova u tijesnom stanu, gdje se ni u svoj dokolici nije mogao zadupsti u književni rad. Poradi živahnosti njegove šestero djece nije tu bilo ni spomena o tišini, gdje se slobodno rađaju i razvijaju ideje. Ostala bi mu da radi noć, kad bi sve oko njega pospalo; tad bi iz duboke noćne tišine dolazile ideje kao mili posjetioci, kao dobri duhovi, s kojima je prijateljevao i koji su jednako voljeli njega, kao što je on njih volio.

I smrt je Vjenceslava Novaka zatekla u snu, nad rukopisom koji je priređivao za tisak.