U spomen na Slavka Kolara

Objavljeno 15.9.2020.

… Oči su joj plave, plavlje od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama. Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se bio oduševio. – To je cura! – rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bi rekao; otmjena pojava! (…)

(Breza)

Da bismo doznali kako je nastala Breza, što je bio povod književniku Slavku Kolaru da napiše jedno od najpoznatijih djela hrvatske književnosti, potrebno je samo otvoriti stranice njegova života. Književnik Zvonimir Kulundžić jednom je prigodom rekao: „Breza je ne samo jedan od vrhunskih Kolarovih dometa nego i nesumnjivi biser hrvatske novelistike.“

Suvremeni hrvatski pisac i dramatik Slavko Kolar rodio se 1. prosinca 1891. godine u Palešniku pokraj Garešnice. Djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu gdje mu je otac bio učitelj. Gimnaziju je nastavio u Požegi i Zagrebu, zatim Višu gospodarsku školu u Križevcima. Kao agronom često se selio, a u Božjakovini, kao upravitelj poljoprivrednoga posjeda, dočekao je mirovinu.

U prvome razdoblju književnoga rada, kada objavljuje Nasmijane pripovijesti, Kolarov pristup temi anegdotalne je prirode, a humor mu je bezazlen. Nakon zbiraka novela Ili jesmo ili nismo i Mi smo za pravicu sredinom 30-ih godina sasvim je sigurno kako se Kolar iz bogate tradicije hrvatske seoske i malograđanske novele izdvaja svojim bolno humorističnim pogledom na društvo u kojem žive njegovi junaci.

Književnom analitičnošću Kolar se obračunava s poluinteligentnima naših sredina. U opisima sela, drugoj ključnoj temi Kolarove proze, nailazimo na tople, nenametljive i obične ljude. Negativnosti ljudskih naravi ne mimoilaze ni seosko ozračje, ali njima se Kolar tiho ruga, bez prevelike zlobe. Majstorski je uspijevao ocrtati tragičnu sudbinu pojedinca, nespremnoga na žrtvu koja se od njega traži. Ostat će tako kao paradigmatski likovi hrvatske književnosti tragični junaci njegove Breze i Svoga tela gospodar, koji su preneseni i na filmsko platno, a Breza i u kazalište. U posljednjoj stvaralačkoj fazi Kolar dolazi do bespoštedne satire u knjigama Natrag u naftalin 1946. i Glavno da je kapa na glavi 1956. godine. To su pripovijesti iz gradskoga života, i to onoga tijekom Drugoga svjetskog rata.

Radeći sporo i nenametljivo, napisavši relativno malo, Slavko Kolar ipak je dao osebujan doprinos hrvatskoj književnosti. Slavku Kolaru književnost je bila uzgredan posao jer je jedan od malobrojnih pisaca koji je, završivši studij, radio u svojoj struci do mirovine.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nalazi se dio Kolarove književne ostavštine, a na izložbi Blago NSK, koja je bila postavljena u povodu 400. obljetnice Knjižnice, bilo je izloženo izdanje pripovijetke Mi smo za pravicu iz 1936. godine.

Hrvatski književnik Slavko Kolar preminuo je 15. rujna 1963. godine u Zagrebu. Šest godina poslije njegove smrti, na njegovu mirogojskom grobu, Odbor za izdavanje njegovih Sabranih djela svečano je zasadio brezu prenesenu iz šume pokraj Kupskoga.

… Marko je upravo dovršio svoju patentnu klopku i digao glavu kad je ugledao gdje se s njegove kućne strehe podigla bijela golubica. Podigla se i otprhnula naglo i nestala u mutnom jesenjskom nebu.
Kako u čitavu selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice. (…)

(Breza)