U spomen na Frana Galovića
Na prislonjo pred podrum smo seli,
Kaj nas je pijar pon,
Škrilake smo na travo si deli –
Zvoni čez brege zvon.
Mi molimo na polne tu Boga,
A z breskvi cvet curi,
Leti kraj granja pozlačenoga,
Na vetru se beli.
Čkomimo… i tak lepo i leko
I nebo je i se…
I mislimo na nekaj daleko,
A zvoni zvone…
(Plavo nebo)
U 27 godina života, Fran Galović, istaknuti hrvatski pjesnik, pripovjedač, književnik i kazališni kritičar – pripadnik drugoga naraštaja hrvatske moderne, ostvario je vrlo raznolik i sadržajno bogat literarni opus.
Fran Galović rodio se 20. srpnja 1887. godine u Peterancu, selu nadaleko Koprivnice. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu, gdje završava i studij slavistike i klasične filologije. Pripadao je mladohrvatskomu, liberalnopravaškomu pokretu pa je zbog sudjelovanja u đačkome štrajku četvrti semestar studirao u Pragu. Godine 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, a 1913. završava studij klasične filologije i postaje namjesni učitelj II. realne gimnazije u Zagrebu, a u travnju 1914. završava studij hrvatskoga jezika. Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškoga glasila Mlada Hrvatska (1908. – 1909.). Bio je uvršten i u svojevrsnu Wiesnerovu antologiju suvremenoga pjesništva, danas znamenitu Hrvatsku mladu liriku iz 1914. godine.
Fran Galović mobiliziran je početkom Prvoga svjetskog rata. Iako je počeo kao pjesnik štokavskih stihova, najveću umjetničku razinu dosegao je poetskim kajkavskim, nedovršenim ciklusom Z mojih bregov, koji je objavljen posmrtno 1948. godine. Taj poetski ciklus komponiran je kao četiri godišnja doba. Vraćajući se iskonskim izvorima života, i poistovjećujući s rodnim krajem (Podravinom), Galović se predstavio kao autohtoni pjesnik. Njegova je poezija elegična, sva u zloslutnome osjećaju straha, tjeskobe i smrti. Smirenje, premda i prividno, Galović pronalazi u vjerovanju da smrt nije ništa drugo do ponovno stapanje s prirodom, s rodnim krajolikom. Po širini interesa i intelektualnoj radoznalosti Galović podsjeća na Ivana Gorana Kovačića, a od starijih hrvatskih književnika na Šenou i Kumičića. Nekoliko posljednjih godina zrelijega književnog stvaranja pokazalo je da se radilo o piscu u stvaralačkome traženju, koji je za života objavio tek četiri omanje knjige. Njegove su poznate antologijske pjesme: Crn-bel, Childe Harold, Jesenski veter i dr. Među njegovim proznim djelima ističe se Začarano ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914.). U novelama je prikazivao gradske i seoske sredine te vojnički život. Ostavio je nedovršen roman Mrtva domovina. Kao dramski pisac predstavio se dramama Tamara, Grijeh, Mors regni, Pred smrt, Mati i dr.
Svake godine, njemu u čast, održavaju se u Koprivnici Galovićeve jeseni – festival književnosti u novim medijima, jedan od poznatijih simbola grada Koprivnice koji je u devetnaestogodišnjem postojanju izrastao u kulturnu manifestaciju prepoznatu širom države.
Galović je bio autor velikih književnih pretenzija, ali i velikih mogućnosti, koje je prekinula tragična smrt.
Poginuo je 26. listopada 1914. godine između 10 i 11 sati iz hica strojne puške kod mjesta Radenkovići u Mačvi. Dan prije javio se prijatelju, književniku Milanu Ogrizoviću, dopisnicom:
„Moj dragi, još jednom Te pozdravljam. Jutro je i u 10 sati imamo navaliti. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Reci Sanctissimi da se pomoli za upokoj moje duše ako me više ne bude. Ljubi te tvoj Fran.“
(Napomena: Sanctissima je Ogrizovićeva supruga)
Na temelju ovoga pisma neki zaključuju da je Galović sam potražio smrt. Drugi to opovrgavaju, pozivajući se na neka njegova druga pisma i dopisnice s bojišta. Tako je Galović u jednome prijašnjem pismu napisao Ogrizoviću: „Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem jer je svaki dojam dragocjen.“
Iz pisama koje je Galović s fronta pisao poznanicima i prijateljima vidljivo je da je imao velike planove za svoj budući književni rad.
Fran Galović, veliki književni talent, prerano nas je napustio – njegov je život ugašen u vihoru rata. Tako je to valjda kad čovjek ima planove veće od svojeg vremena – prestigne čak i vlastiti život.
Galovićevo mrtvo tijelo dopremljeno je u Zagreb 31. listopada 1914. godine i pokopano na Mirogoju.
Činjenica da je poginuo s točno 27 godina, svrstava ga se u takozvani Klub 27, odnosno grupu utjecajnih i poznatih ljudi koji su pod nerazjašnjenim okolnostima umrli sa 27 godina (Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain i dr.).
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njegove bilješke, fragmenti, članci, album crteža, notes, kao i jedan dio vrijedne književne ostavštine.
