U sjećanje na Tina Ujevića
Prisjećajući se velikog Tina povodom obljetnice njegova rođenja, a imajući u vidu iznimno bogat književni opus koji nam je ostavio, ne možemo se ne složiti s njegovom tvrdnjom: Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu.
Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća. Složili se ili ne s ovim vrjednovanjem, ostaje nam vječna potreba ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj veliki, neslomivi duh, krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja pravila.
Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje je školovanje započeo u Imotskom, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje upisuje klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskom sjemeništu. Nakon što je maturirao u Splitu, upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Poznato je kako je u početcima svog rada bio iznimno vjeran Matošu. Preko Matoša je došao do Baudelairea kojeg je isto tako prihvatio kao osnivača modernog pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek srebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskom jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.
Osim umjetničkog djelovanja, Ujević se svojim pjesmama dotakao i politike, a to se moglo vidjeti kad se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.
U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispjevao himne radu i ljudskom bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice dostupno je približno 380 zapisa o njegovim djelima, a dio njegove književne ostavštine čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga. Ujević je objavljivao i o njemu se pisalo u svim poznatijim književnim novinama i časopisima, a dio te građe u digitaliziranom je obliku dostupan na Portalu digitaliziranih starih hrvatskih novina i časopisa.
Preminuo je 12. studenog 1955. u Zagrebu.
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
