„U planini mrkoj nek mi bude hum…“ – uz obljetnicu smrti Ivana Gorana Kovačića

Objavljeno 13.7.2020.

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.

(Moj grob)

Pjesnik, novelist, kritičar, esejist i prevoditelj Ivan Goran Kovačić preminuo je 12. srpnja 1943. godine u blizini Foče. Njegov grob do danas nije pronađen, a tako je i sam poželio u stihovima svoje pjesme Moj grob. Zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj književnosti u razdoblju od tridesetih godina prošloga stoljeća do svoje tragične smrti.

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. godine u Lukovdolu u Gorskome kotoru, gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. U Zagrebu je završio gimnaziju i polazio studij slavistike na Filozofskome fakultetu do 1935. godine. Od tada se posvetio književnomu i novinarskomu radu. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936. – 1940.) i Novostima (1939. – 1941.). Jedno je vrijeme djelovao kao pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči. Potkraj 1942. godine s Nazorom odlazi u partizane.

Unatoč fizičkim naporima, intenzivno se bavi pisanjem. Nakon što se bolestan sklonio u istočno-bosansko selo Vrbnicu, ubili su ga četnici. U književnost je ušao 1929. godine kao srednjoškolac, proznim zapisom Ševina tužaljka, objavljenim u časopisu Omladina. Poslije svoje radove objavljuje u mnoštvu časopisa. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju.

U pripovjednome opusu, ovaj je književnik prije svega zaokupljen motivima smrti. Svoju socijalnu osjetljivost izražava okrenutošću slabima i potlačenima, što je osobito vidljivo u zbirci pripovijedaka Dani gnjeva (1936.). U njoj, između ostaloga, obrađuje problematiku svojega užeg zavičaja uz koji je jako vezan (nadimak Goran uzeo je kao znak pripadnosti svomu rodnom kraju). Prikazuje život seljaka, seoske inteligencije i poluinteligencije te prodor kapitalizma u Gorski kotar, odnosno u njegovo rodno mjesto Lukovdol.

Goran je i autor nedovršenih romana Brod na potoku (Hrvatska revija, 1937.i 1939.) i Božji bubanj (Republika, 1946.). Svojevrsni je tematsko-motivski nastavak pripovjednoga ciklusa pjesnička zbirka Ognji i rože (priređena 1943., tiskana posmrtno 1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini.

U njegovu štokavskom pjesničkom opusu izdvajaju se programska pjesma Pjesniku i svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob.

No, vrhunac je pjesničkoga opusa Ivana Gorana Kovačića proturatna, vizionarska poema Jama (1943.). Ona je, prema riječima Miroslava Šicela, njegov najveći umjetnički, istodobno i ljudski, duboko humani domet. Jamu mnogi smatraju najznačajnijim književnim ostvarenjem nastalim u tijeku narodnooslobodilačke borbe. U njoj se suprotstavljaju i isprepliću svjetlo i tama, ljepota i zločin, halucinantnost i nadrealističke preciznosti, ljudsko i neljudsko i sl.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2013. godine obilježila je 100. obljetnicu rođenja Ivana Gorana Kovačića prigodnom izložbom nazvanom Sve Goranove Jame, a iste je godine NSK darovano vrijedno izdanje Goranove Jame na francuskome jeziku.

Godine 1993. izdana je poštanska marka njemu u čast, a svake godine se u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće kako bi se održalo sjećanje na čovjeka koji je dao mnogo svomu kraju.

Riječ po riječ na papir teče,
Neizrečena, napisana.
I motrim je: gle, već ne peče –
Ne peče, zvučna, zakovana.

I tko će vagnut sve te riječi,
Nanizane, preboljene.
Zar posao ja nemam preči,
No te riječi nevoljene? (…)

(Starinski stihovi)