„Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu…“ – uoči obljetnice rođenja Antuna Branka Šimića
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe
(Povratak)
Malo je pjesnika koji su u tako kratkome životnom vijeku ostavili hrvatskoj književnosti toliko vrijednih ostvarenja kao što je to učinio Antun Branko Šimić.
Iza ranoga odlaska mladoga i nadarenoga pjesnika mnogi su naši velikani književnosti ostali dirnuti, pogođeni i nesretni te su svojim vrlo pohvalnim kritikama zauvijek obilježili njegovo postojanje među nama.
Znameniti hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima u Hercegovini. Životni put Antuna Branka Šimića ide od Drinovca, preko Širokoga Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja u Beogradu i Dubrovniku, živi do smrti. Školovao se u rodnome mjestu, Širokome Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. U osmome razredu napustio je školovanje zbog objavljivanja književnoga časopisa jer ravnateljstvo Donjogradske gimnazije u Zagrebu nije dopuštalo, uz školovanje, istodobno objavljivanje književnoga časopisa. Onemogućen u školovanju, posvetio se samo književnomu radu.
Antun Branko Šimić glavni je predstavnik i najistaknutiji pjesnik ekspresionističke etape hrvatske književnosti. Počeo je pjesmama koje oponašaju Antuna Gustava Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, nastupivši kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom Der Sturm. Zalagao se za odbacivanje svega estetskog, dekorativnoga i suvišnoga, smatrajući da je jedini pravi put govoriti istinu. Njegova je riječ napisana odlučno, jezgrovito i razgovijetno. Tražio je viši i dublji smisao života. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremena čovjeka. Živio je vrlo teško i siromašno. Sve je žrtvovao za književnost. U jedinoj zbirci pjesama objavljenoj za života, Preobraženja (1920.), koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, unio je u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove vidike. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). U njoj je progovorio na posve jedinstven način, uvevši u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Neobično sažetim izrazom Šimić je progovorio o temama ljubavi i smrti, temeljnim motivima njegova pjesništva, pobunivši se protiv neizbježnosti prolaznosti koju shvaća kao nepravdu u najširem smislu. Ostale su teme koje ga zaokupljaju tema o ljudskome tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). Bio je i književni kritičar te urednik časopisa Vijavica, Juriš i Književnik. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novome pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te počeo roman Dvostruko lice. Brojni su mu izdavači poslije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao Tijelo i mi, Croatica, Vinkovci, 1998. godine. Poznate su Šimićeve antologijske pjesme Pjesnici, Opomena, Smrt, Povratak, Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha, Hercegovina i dr.
Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, koja je prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine u Grudama i Drinovcima.
Mnogi su u Šimiću našli nešto za svoju dušu. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. One trepću svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svojega života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile utočište i način mirenja ne samo s bolešću nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela. Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.
Preminuo je 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu, ne navršivši ni 27 godina.
Neka nas njegove pjesme neprestano nadahnjuju da težimo visokim ciljevima i da ih slijedimo ma koliko put do njih bio težak jer tako ćemo, ako i posrnemo, znati da smo puno postignuli.
Antun Branko Šimić znao je bodriti čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“
