„Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo“ – uz 65. obljetnicu smrti Marije Jurić Zagorke
… Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (…) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju… i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju… Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (…) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago… Zar ga opet mora ljudima vratiti? (…)
(Plameni inkvizitori)
Najistaknutija hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkome dvoru Negovcu nadaleko od Vrbovca. Djetinjstvo je provela u Hrvatskome zagorju. Premda je nekoliko godina provela u Mađarskoj, najvećim dijelom života bila je povezana sa Zagrebom, radno i tematski, a u njem je i preminula 30. studenoga 1957. godine.
Hrvatsku je javnost uzbunila već prvim novinarskom člankom, Egy Percz (Jedan časak), objavljenim u Obzoru u listopadu 1896. godine. U njem je pisala o problematici uporabe mađarskoga jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj, a zahvaljujući tomu tekstu i potpori biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ušla je u redakciju Obzora kao referent za hrvatsko-mađarsku politiku. Bio je to početak Zagorkine anonimnosti u jednome od najuglednijih hrvatskih listova, u kojem je pisala u svojoj vlastitoj sobi da je kao ženu nitko ne bi vidio, dok je Obzor dostizao rekordne naklade zahvaljujući upravo njoj.
Marija Jurić Zagorka pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene (1925. – 1938.) te Hrvaticu (1939. – 1941.). Surađivala je i u Vijencu i sarajevskoj Nadi.
Osim pisanjem, bavila se i političkim aktivizmom, boreći se protiv mađarizacije, germanizacije i društvene diskriminacije te zastupajući prava žena.
Čitateljsku je popularnost stekla svojim romanima, osobito Gričkom vješticom, koja je izlazila u nastavcima u Malim novinama (1912. – 1914.). Započela ih je pisati na preporuku biskupa Strossmayera, a njezini kolege novinari, mahom i književnici, njezino su pisanje zvali „šundliteraturom za kravarice“. Iz autobiografskoga teksta Što je moja krivnja, koji se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, jasno je da je sebe, ponajprije, smatrala novinarkom, unatoč dotad nezapamćenoj popularnosti njezinih romana, koji su izlazili i u Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskome listu, Hrvatskome dnevniku i Hrvatici. Napisala je tridesetak romana, od kojih su, uz Gričku vješticu, poznatiji Gordana, Kći Lotrščaka, Plameni inkvizitori, Jadranka, Vitez slavonske ravni, ali i prvi hrvatski kriminalistički roman Kneginja iz Petrinjske ulice, te autobiografski roman Kamen na cesti.
Zbirka Digitalizirana zagrebačka baština, koju Knjižnice grada Zagreba vrijedno izgrađuju kako bi upoznale javnost s bogatom kulturnom i znanstvenom baštinom hrvatske metropole, svoj je digitalni fond 2019. godine prinovila i trima djelima popularne hrvatske spisateljice Marije Jurić Zagorke.
Svaka je duša za sebe tajna kao i one zvijezde gore koje gledamo.
(Marija Jurić Zagorka)
