Sjećanje na hrvatskoga jezikoslovca i leksikografa Ivana Belostenca
Ivan Belostenec je stup na kojem počiva hrvatska jezična znanost.
(Josip Bratulić)
Svakim danom otkrivamo bogatstva svojega jezika. Mnogo je razloga koji nas navode na traženje jezičnoga blaga, no navest ćemo samo dva. Prvi se krije u našoj ljubavi prema hrvatskoj kulturnoj baštini uopće, dok drugi leži u debelome sloju prašine zaborava koji je prekrio mnoga vrijedna djela. Kako se to ne bi dogodilo s najvećim i najznamenitijim djelom starije hrvatske leksikografije, vrijeme je da se prisjetimo hrvatskoga jezikoslovca i leksikografa, Ivana Belostenca kao i njegova životnog djela Gazophylacium, s kojim je udario trajan pečat u našu, ali i u europsku kulturnu povijest.
Hrvatski jezikoslovac i leksikograf Ivan Belostenec jedan je od prvih djelatnika u hrvatskoj književnosti i jezikoslovlju koji se svjesno zauzimao za gradnju jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika. Njegov lik, nažalost, nije sačuvan. Na njega podsjećaju djela i spomen-ploče. Bio je najučeniji među pavlinima svojega doba.
Ivan Belostenec živio je od 1594. ili 1595. (nadnevak nije poznat). Prvi podatci o njegovu životu povezani su sa 1616. godinom kada je u Lepoglavi stupio u pavlinski red. Dvije godine poslije odlazi u Beč u isusovački kolegij kako bi studirao filozofiju. Ondje ostaje tri godine, a onda odlazi u Rim u glasoviti zavod Collegium Germanicum, gdje studira teologiju. Nakon završetka studija djelovao je kao prior u samostanima u Lepoglavi, Sveticama pokraj Ozlja, Čakovcu i Crikvenici te kao administrator i provincijal u Istri. Stoga ne čudi što je Belostenec, rođenjem kajkavac, svjesno ustrajao u unošenju južnih jezičnih elemenata u kajkavštinu. Pisao je pjesme koje nisu sačuvane te propovijedi Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi. Idiomate Illyrico composti ac editi Opera ARPF Joannis Byllostinacz. Ord. S. Pauli Primi Eremitae Provinciae Istriae & Vinodol bis Emerito provinciale – Deset propovijedi o euharistiji (1672.) koje su dostupne u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Njegovo je najvrjednije djelo veliki dvojezični rječnik Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi), a drugi Gazophylacium Illyrico-Latium (Riznica ilirsko-latinska), koji je i po naslovu riznica riječi. Sastoji se od dva dijela – prvi je latinsko-hrvatski i sadrži gotovo 40 000 latinskih riječi koje su objašnjene znatno većim brojem hrvatskih sinonima (istoznačnica), a drugi, hrvatsko-latinski dio, ima enciklopedijsko obilježje po svojim gospodarskim poukama, liječničkim savjetima, poslovicama, izrekama i epigramima te sadržava gotovo 25 000 riječi. Rječnik je objavljen tek 1740. godine u Zagrebu, a za tisak su ga priredili pavlini Jerolim Orlović i Matija Mužar. U oblikovanju rječnika autor se naslanjao na Vrančića, Habdelića i Mikalju. Koncept književnoga jezika naslijedio je od pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestanata i ozaljskoga kruga, odnosno zastupnik je tronarječne osnovice književnoga jezika. U skladu s njom piše svoje prezime (Bellosztenecz) tako da se može čitati kao Belostenec, Bilostinac i Bijelostijenac, ali u knjizi propovijedi svoje prezime zapisao je kao Bilostinac.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Gazophylacium iz 1740. godine, a kao dragocjenost hrvatske pisane baštine bilo je predstavljeno i na izložbi Blago NSK.
Pavlinski prior Ivan Belostenec preminuo je 10. veljače 1675. godine u Lepoglavi u dubokoj starosti.
Evo, preljubazni čitatelju, moje brodovlje, što se prije nekoliko godina bilo otisnulo iz luke, sada je napokon – ne nakrcano Krezovim i Midinim bogatstvom, nego književnim blagom, ne bez oluja, ni bez svakodnevna olujna mora, niti bez vjetrova, a ni bez jedara – neokrnjeno pristalo uz obalu, mimo moju i tvoju nadu, ali ne izvan očekivanja. Možda ne bi bilo potrebno toliko napora, toliko brige i uporna truda, toliko dugotrajna bdijenja i nesanice, da se nakon starih komu drugomu slučilo prijeći ovim tako da kažem književnim morem, tako prostranim i gotovo neiscrpnim…
(Gazophylacium)
