„Molim, molim za ljubav!“ – uoči obljetnice rođenja Vesne Parun

Objavljeno 9.4.2021.

Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.

Molim da ruže ne venu
kao sjećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.

Molim za tvoje riječi
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.

Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svijet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude vječnost.

Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vrijeme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.

Molim da ne živim od
sjećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVIJEK.

Molim, molim za LJUBAV.

(Molitva)

Hrvatska pjesnikinja Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine, studirala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a od 1947. godine djelovala je kao slobodna književnica.

U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti bila je dopisna članica. Njezin rad ovjenčan je mnogim nagradama i priznanjima, a velik broj pjesama objavljen je i na stranim jezicima.

Objavljeno joj je više od 87 knjiga poezije, a na kazališnim su daskama uprizorena četiri njezina dramska djela.

Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, a za zbirku Crna maslina (1955.) Nagradu grada Zagreba. Za dječji roman u stihu Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dodijeljena joj je Nagrada Grigor Vitez, 1972. godine dobila je Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novome Sadu kao najuspješniji dječji pjesnik, a 1970. u Parizu Diplomu za poeziju.

Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogočem označava bitan nadnevak u razvojnome tijeku novije hrvatske poezije. Bila je mnogo više od pojave nove, izvorne poezije. Ta je lirika bila putokaz nove osjećajnosti i simbol razdoblja hrvatske lirike koje poeziju smatra posvećenom djelatnosti, opire se ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva.
Ljubav kao pjesničku preokupaciju razrađuje u knjizi Crna maslina. Sonetima su joj ispisane zbirke Sto soneta, Olovni golub i Salto mortale.
Pjesništvo Vesne Parun sretan je susret tradicije i modernoga izričaja. U njoj ima jeke starih priča i legendi, narodnih pjesama i poslovica, grčke i slavenske mitologije te biblijske lirike Staroga zavjeta, ali i odjeka modernih pjesnika poput Vidrića, Kamova, Ujevića, Tadijanovića i drugih. Ljubav je mjera života i stalna patnja – čak i onda kad su naglašeni erotski impulsi, ona u sebi čuva neku svetost.

Svoj gnjev pred naličjem svakodnevice izrazila je u knjizi Apokaliptičke basne, a sličnu satiru s ironijom i sarkazmom objavila je i u knjizi Tronožac koji hoda.

Bila sam dječak, Ti koja imaš nevinije ruke, Vidrama vjerna, tek su neka su od njezinih ostvarenja po kojima će je pamtiti čitateljska publika.

Na rodnome otoku Zlarinu ljubitelji poezije uredili su 2012. godine spomen-sobu Vesni Parun.

Vesna Parun bila je i iznimna pjesnikinja za djecu, a najveće nadahnuće nalazila je u biljnome i životinjskome svijetu. Drame, prijevodi i likovna djela također su bitan dio njezina stvaralaštva.

Iako je najveći dio njezine rukopisne ostavštine pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu, i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio bogatstva njezina jedinstvenog stvaralačkog opusa.

Vesna Parun preminula je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama.

…Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

(Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne)

Izvor naslovne fotografije.