„Kraj mojeg uzglavlja ko da mu vidim lice…“ – u spomen na Vjekoslava Majera

Objavljeno 3.12.2021.

Kraj mojeg uzglavlja ko da mu vidim lice,
šapće: „Jesi li napisao zadaću?“
Ja se ispričavam: „Učitelju, sada ću.“
I hoću ustati, ali me godine sjete,
pa ti već dugo, dugo nisi dijete,
na tvoje mjesto davno su drugi došli.
Dani su prošli.

Kao da vidim kako preda mnom hoda.
Na glavi mu polucilindar crni.
Lijepo je znao pričati o srni,
o sigama i tajnama zvjezdanog svoda.
Složno smo zapjevali: „Hitra lasto.“
Njegovo lice, malo ružičasto,
smiješilo se dok je dirigirao.
Vani je glasno proljetni vjetar svirao.

Kraj mojeg uzglavlja ko da mu vidim lice,
šapće: „Jesi li napisao zadaću?“
Ja se ispričavam: „Učitelju, sada ću.“
I hoću ustati, ali me godine sjete,
pa ti već dugo, dugo nisi dijete,
tvoja su ljeta otišla po toplom zraku
kao baloni… i prsli… u mraku.

(Moj učitelj)

Čitajući pjesmu Moj učitelj, prisjećamo se hrvatskoga književnika, pjesnika, prevoditelja, romanopisaca i feljtonista Vjekoslava Majera. Bio je lirik zagrebačkih ulica, Griča, prizora s gradske periferije te malih donjogradskih gostionica.

Hrvatski književnik Vjekoslav Majer rodio se 27. travnja 1900. godine u Zagrebu. Godine 1928. odlazi iz Zagreba, da bi ga, kao i Antun Gustav Matoš, u tuđini još jače zavolio. Boravio je u Beču i pobliže upoznao moderne književne pojave u umjetničkome životu Europe. Godine 1937. vraća se na svoj Grič.

Slijedio je Matoševu i Wiesnerovu tzv. gričku poeziju i napisao nekoliko antologijskih pjesama kao što su Plinska laterna na Griču, Moj otac i ja i dr.

Njegovo je prozno stvaralaštvo obilježeno neposrednim izrazom i blagim humorom. Prevodio je s njemačkoga i hrvatskoga jezika. Jednostavno i neposredno u svojim je romanima Pepić u vremenu i prostoru, Život puža i Dnevnik Očenašeka prikazivao male ljude s gradske periferije.

Najpoznatije je Majerovo djelo novela Dnevnik malog Perice, prema kojoj je nastao kultni hrvatski film Tko pjeva zlo ne misli redatelja Kreše Golika (1970.), kao i istoimena predstava Renea Medvešeka u Hrvatskome narodnom kazalištu, „slijedeći europsku kazališnu praksu koja kultne filmove tretira kao kulturno blago kako bi nadahnula nove generacije gledatelja“. Devetogodišnji Perica piše dnevnik, nadajući se kako će ga za tisuću godina pronaći znanstvenici i kako će postati znamenito povijesno svjedočanstvo. U njem potanko opisuje događaje koji su se dogodili u tjednu tijekom ljetnih praznika. Priča je to o jednoj zagrebačkoj obitelji čiju svagdašnjicu mijenja neobičan lik uglađenoga gospodina Fulira.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 140 zapisa o njegovim djelima.

Časopis Antena objavio je u siječnju 1926. godine vrijedan prilog posvećen Majerovu stvaralaštvu koji je dostupan na Portalu starih časopisa.

Hrvatski književnik Vjekoslav Majer preminuo je 4. prosinca 1975. godine u Zagrebu.

Danas otac nije išao u ured, jer mu je od jučer zlo. Bili smo u pivovari, ja, teta Mina, mama, tata i gospodin Fulir. Bilo je jako lijepo, vojnička glazba je svirala, teta Mina se zibala po taktu i dok je gledala u brkatog vojnika, koji je udarao u bubanj, stavila je kriomice nekoliko čačkalica u svoju torbicu na stolcu. Ja sam također počeo mahati glavom kao teta i onda sam rekao: Tetice, kako je to lijepo. Je li to iz Zrinjskoga? Teta je rekla: Ne, to ti je nekakova francuska opera. Faust, rekao je važno gospodin Fulir, tekst je od Goethea. Ah, vi zbilja sve znate, rekla je mama i lijepo ga pogledala. (…)

(Dnevnik malog Perice)