Ivan Goran Kovačić – uz 100. obljetnicu rođenja

Objavljeno 20.3.2013.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu obilježava 100. obljetnicu rođenja Ivana Gorana Kovačića prigodnom izložbom nazvanom Sve Goranove Jame koja se može razgledati u prostoru Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu od 21. do 29. ožujka radnim danom od 9 do 14.30 sati.

Izložba na kojoj su izloženi crteži i grafike inspirirane poemom Jama, kao i različita izdanja Jame na hrvatskome, ali i stranim jezicima, priredile su Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Zbirka inozemne Croatice i Retrospektivna bibliografija.

Izloženi crteži Ivana Lovrenčića i grafički listovi Zlatka Price i Ede Murtića predstavljaju utjecaj Goranove Jame na likovnu umjetnost, a različita izdanja Jame koja su velikim dijelom prijevodi na strane jezike zaokružuju izložbu te pokazuju koliko je Ivan Goran Kovačić bio cijenjen kao pjesnik i izvan domovine.

Uz crteže i grafike, prigodan katalog izložbe u sebi sadrži i dodanu vrijednost, bibliografiju djela Ivana Gorana Kovačića izdanih na hrvatskome te stranim jezicima.

Pjesnik, novelist, kritičar i esejist Ivan Goran Kovačić zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj književnosti u razdoblju od tridesetih godina prošloga stoljeća do svoje tragične smrti.

U Zagrebu je završio gimnaziju i polazio studij slavistike na Filozofskome fakultetu do 1935. godine. Od tada se posvetio književnomu i novinarskomu radu. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936. – 1940.) i Novostima (1939. – 1941.). Jedno je vrijeme djelovao kao pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči. Potkraj 1942. godine s Nazorom odlazi u partizane.

Unatoč fizičkim naporima, intenzivno se bavi pisanjem. Nakon što se bolestan sklonio u istočno-bosansko selo Vrbnicu, ubili su ga četnici. U književnost je ušao 1929. godine kao srednjoškolac, proznim zapisom Ševina tužaljka, objavljenim u časopisu Omladina. Poslije svoje radove objelodanjuje u mnoštvu časopisa. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju.

U pripovjednome opusu, ovaj je književnik prije svega zaokupljen motivima smrti. Svoju socijalnu osjetljivost izražava okrenutošću slabima i potlačenima, što je osobito vidljivo u zbirci pripovijedaka Dani gnjeva (1936.). U njoj, između ostaloga, obrađuje problematiku svojega užeg zavičaja uz koji je jako vezan (nadimak Goran uzeo je kao znak pripadnosti svome rodnom kraju). Prikazuje život seljaka, seoske inteligencije i poluinteligencije te prodor kapitalizma u Gorski kotar, odnosno u njegovo rodno mjesto Lukovdol.

Goran je i autor nedovršenih romana Brod na potoku (Hrvatska revija, 1937., 1939.) i Božji bubanj (Republika, 1946.). Svojevrsni je tematsko-motivski nastavak pripovjednoga ciklusa pjesnička zbirka Ognji i rože (priređena 1943., tiskana posmrtno 1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini.

U njegovu štokavskom pjesničkom opusu izdvajaju se programska pjesma Pjesniku i svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob.

No, vrhunac je pjesničkoga opusa Ivana Gorana Kovačića proturatna, vizionarska poema Jama (1943.). Ona je, prema riječima Miroslava Šicela, njegov najveći umjetnički, istodobno i ljudski, duboko humani domet. Jamu mnogi smatraju najznačajnijim književnim ostvarenjem nastalim u tijeku narodnooslobodilačke borbe. U njoj se suprotstavljaju i isprepliću svjetlo i tama, ljepota i zločin, halucinantnost i nadrealističke preciznosti, ljudsko i neljudsko i sl.