In memoriam Tonko Maroević

Objavljeno 12.8.2020.

Dana 11. kolovoza 2020. godine, u 79. godini života, napustio nas je Tonko Maroević, istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist te dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Akademik Tonko Maroević bio je dugogodišnji član Ocjenjivačkoga suda koji je na natječaju Hrvatska lijepa knjiga odabirao najljepše oblikovane hrvatske knjige za međunarodni natječaj Best Book Design from all over the World, koji se održava za vrijeme trajanja Sajma knjiga u Leipzigu, te za izložbu Book Art International, koja se organizira za vrijeme trajanja Sajma knjiga u Frankfurtu.

Redovito je sudjelovao u predstavljanju grafičkih mapa, čiji je nakladnik Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Upravo je završena zadnja grafička mapa Zdenke Pozaić Hrvatska: deset pjesnika u kojoj je predgovor napisao upravo akademik Maroević i bit će predstavljena u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Pisao je za katalog izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja upriličene 2009. godine u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke NSK. Sudjelovao je i u drugim brojnim književno-umjetničkim manifestacijama koje je organizirala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Tu svakako valja istaknuti 2007. godine održan ciklus tribina Deset (naj)značajnijih hrvatskih knjiga u sklopu kojega je govorio o značaju knjige Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže te suradnju na izložbi Jedan po jedan dohodu vlastela priređenu 2009. godine uz 80. obljetnicu smrti Iva Vojnovića.

Bio je 2015. godine i gost dvanaeste iz ciklusa tribina povezanih s hrvatskim iseljenicima koje se već dugi niz godina organiziraju u sklopu Zbirke inozemne Croatice. Tom je prilikom govorio o svojem književnom, prevoditeljskome i književno-kritičarskome radu, svojim vezama s Italijom i Katalonijom, zanimanju za djelo Jorgea Luisa Borgesa te o suradnji s nakladničkom kućom Hefti iz Milana.

Kada ga je novinar Glorije 2011. godine u razgovoru pitao što je bilo ključno da je za mjesto prebivališta odabrao Zagreb, on je odgovorio da kada je kao jedanaestogodišnjak prvi put vidio Sveučilišnu knjižnicu, rekao da mora tu živjeti.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu teško će naći suradnika koji će poput njega svojim eruditizmom, elokvencijom te, prije svega svojom pristupačnošću i toplinom svemu onome što radi, dati jednu nepodnošljivu lakoću postojanja. Bio je užitak raditi s njim i bez njega ništa više neće biti isto.

Tonko Maroević rođen je 1941. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. godine komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Godine 1976. doktorirao je temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas.

Bio je asistent na Katedri povijesti srednjega vijeka, lektor hrvatskoga jezika i suradnik za dokumentaciju moderne umjetnosti. Predavao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te na Sveučilištu u Milanu i Trstu.

Od 1970. godine pa da umirovljenja radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002. godine. Istraživao je suvremenu hrvatsku umjetnost, objavljivao likovne kritike i rasprave, predgovore katalozima, mapama te monografije. Osim likovnom umjetnošću i kritikom, bavio se i književnim radom, prevođenjem te književnom kritikom.

Objavio je nekoliko samostalnih pjesničkih zbiraka – Slijepo oko, Motiv Genoveve, Trag roga ne bez vraga, Četveroručno, Sonetna struka, Black&Light; Versi od prigode i dr. Sastavljač je antologije hrvatskoga pjesništva 1971. – 1995. Uskličnici, autor knjige kritika Klik! – trenutačni snimci hrvatskog pjesništva (1988.-1998.), 1998. te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.).

Autor je nekoliko likovnih monografija – Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić, Antun Zuppa, Vojo Radoičić, Ante Kaštelančić, Zlatko Šimunović i dr.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja, i to nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za likovnu kritiku, nagradu Antun Gustav Matoš za književnost, nagradu Julije Benešić za književnu kritiku, Maslinov vijenac i nagradu Tin Ujević za poeziju kroz koju će zauvijek biti dio nas.

PRIMJERI, 2.

Sjećanje na more podrazumijeva i ono soli i kamenja i pjene, izmakle otoku. Strogih li obrisa, sve to iz sama nehaja. Već tu smo kod pojma. A svuda neki valovi odnoseći se prema žarištu, a bijela, crna jedra povaljena na pijesku. Izgleda da se opremamo. Jer mnogi nose plave štitove, u inim rukama smeđa vretena, sa tronošca se lije bijela riblja krv, a bik se ogledava u natpisu i čitka pučina iza hrama zatvarajući priču. More. Na kraju ga uspravljamo.

(Tonko Maroević)