„Hrvatska je evo spašena da živi!“ – uz 160. obljetnicu rođenja Augusta Harambašića

Objavljeno 14.7.2021.

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, –
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol’ u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,
Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, –
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom sužnji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo,
Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?
Gdje su sada tvoji nekadanji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,
Od rođene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,
Al slobodu sticat mnogo li je slađe
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,
Il Francezi svojom slavnom otadžbinom,
Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!
Ne zaviđam njima sve vrline ote:
Van Hrvatske za me ne ima ljepote,
Ja se dičim njome i njenim “barbarstvom”.

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!
A ne znadu jadni da si tisuć ljeta
Prosvjeti i vjeri apoštolka sveta, –
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;
A jedanput valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Ali miruj, srce! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista:
Budućnost je naša, ma se tko protivi!
Hrvat već i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
„Hrvatska je evo spašena da živi!”

(Hrvatskoj)

Mnogo je lijepih domoljubnih stihova ispisano stoljećima. Stihovima pjesme Hrvatskoj prisjećamo se nekih od njih kao i svojedobno najpopularnijega rodoljubnog pjesnika Augusta Harambašića.

Pola stoljeća Harambašićeva života ispunjavaju uglavnom tužni događaji, nesporazumi s okolinom, ljubavne patnje i razočaranja, političke trzavice, uhićenja i suđenja, borba za egzistenciju, bolesti i sl. Toliko se toga splelo oko ovoga darovitog pjesnika koji je romantičarski poimao život i literaturu, ne uspjevši se othrvati kolopletu vremena prema kojem nije znao načiniti odmak ni pronaći građansku ni ljudsku ravnotežu. Bio je na određen način tragičan junak hrvatske političke i književne zbilje u sutonu 19. stoljeća i njegovih ideala poistovjećenja umjetnika i javnoga djelatnika.

Hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar, odvjetnik i prevoditelj August Harambašić rođen je 14. srpnja 1861. godine u Donjem Miholjcu. S nepunih 20 godina postao je najpopularniji hrvatski pjesnik druge polovice 19. stoljeća. Bio je jedan od četiriju najpoznatijih hrvatskih pjesnika toga doba, uz Šenou, Kovačića i Kranjčevića.
Kao gimnazijalac u Požegi susreće prvu veliku ljubav svojega života, dvanaestogodišnju djevojčicu Tugomilu, sestru svojih prijatelja Vatroslava i Dobroslava Brlića.
Ta strastvena, ali platonska dječačka ljubav probudila je pjesnički talent i tako nastaju prve ljubavne pjesme.
Nažalost, ubrzo dolazi do tragičnoga kraja. Već u ljeto iste godine 1877. kada su se dvoje mladih ugledali u gimnazijskoj kapelici i zaljubili, Tugomila umire od upale mozga, a August svoje stihove počinje objavljivati u omladinskome listu Smilje. Bio je tada učenik 5. razreda gimnazije. Sedmi i osmi razred gimnazije završava u Osijeku, gdje je maturirao 1879. godine.
August Harambašić već je kao gimnazijalac oduševljeno prihvatio nacionalni i politički program Stranke prava. U osmome razredu gimnazije uređuje osječki učenički politički časopis Hrvat, surađuje u zagrebačkome Viencu i postaje stalnim dopisnikom sušačke Slobode, koja je tada objavljena pod pokroviteljstvom Ante Starčevića.
Pravni fakultet pohađa u Zagrebu, no zbog demonstracija dobiva izgon sa Sveučilišta te zbog toga odlazi u Sušak gdje radi na svojem stranačkom časopisu.
Godine 1883. vraća se u Zagreb te iste godine piše zbirke pjesama Ružmarinke i Slobodarke.
Od 1884. do 1885. godine služi kao jednogodišnji dobrovoljac u austrijskoj vojsci. Godine 1886. objavljuje zbirku Bugarske pjesme, koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Pravne znanosti završava 1892. godine te je promoviran u doktora prava.

Njegove pjesme govore uglavnom o ljubavi prema domovini i ženi. Ekstremnim i buntovnim domoljubnim pjesmama poticao je nacionalne težnje svojih suvremenika. Nacionalnu energiju tražio je i nalazio u slavnoj hrvatskoj prošlosti, a motiv je samo jedan – nacionalna sloboda i spas domovine.
Stihove je bilježio kako su mu izvirali iz srca, ne mareći puno o formi i stilu, a često je njima neuvijeno izražavao pravaški program. U nekim pjesmama Harambašić poziva na oružje kojim se treba suprotstaviti općoj apatiji, priziva slavne uzore iz prošlosti, prije svih bana Petra Zrinskoga u pjesmi Mučenici. Napisao je i nekoliko zbiraka pjesama i priča za djecu, kao što su Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu, te libreta koja je uglazbio I. Zajc – Zlatka, Kraljev hir i Armida. Pisao je i satiru, feljtone, libreta te književne i kazališne kritike. Prevodio je s bugarskoga, češkoga, poljskoga, ruskoga, francuskoga, talijanskoga i njemačkoga jezika.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Slobodarke iz 1883. godine.

Hrvatski pjesnik i pravaški političar August Harambašić, čiji su vatreni domoljubni stihovi oduševljavali čitavu hrvatsku naciju, doživljava potpuni slom svojih mladenačkih ideala i pomračenje uma te umire sam i zaboravljen u duševnoj bolnici u Stenjevcu 16. srpnja 1911. godine.

Kad laž ima lijepo ruho,
A istina ružno,
Tad laž svuda dobro prođe,
A istina tužno.

(Pjesma Trnu)