„Cijeli je život pjesma bez poante“– uz obljetnicu rođenja Miroslava Krleže

Objavljeno 7.7.2020.

Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata do Vatikana same govornice i propovijedaonice…Štampati? Kome? Dokazivati?…Isto tako nema smisla. Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti? U istini? A istina, što je istina? Istina je sve ono što čovjek osjeća da je neuputno izgovoriti, da je neoportuno izreći, jer se ta izgovorena riječ ni u kome slučaju ne podudara s našim sitnim, sebeljubivim trenutačnim interesom! To je istina! Istina je, kad čovjek osjeća potrebu da nešto kaže, što bi sa gledišta svoje lične probiti bolje i mudrije i uviđavnije bilo da je progutao, to je istina. Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? Nema, jer za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice.

(Banket u Blitvi)

Uz riječi Nielsa Nielsena iz poznatoga romana Banket u Blitvi koje govore o pisanju, prisjećamo se Miroslava Krleže, hrvatskoga književnika velikoga talenta, iznimna književnog umijeća i neupitne ljudske mudrosti.

Dana 7. srpnja 1893. godine rodio se Miroslav Krleža, stvaralački književni genije koji je svojim vrhunskim dometima obilježio 20. stoljeće koje jednostavno ne bi bilo isto bez Krleže…

Strastven polemičar i esejist, obuhvatio je mnoge fenomene 20. stoljeća i preko svojih je romana, drama i eseja naslikao čitavu golemu galeriju velikih ljudi, intelektualaca i učenjaka iz staroga i novijega doba, ali je istodobno preciznim kistom oslikao kompleksnu sliku hrvatskoga društva: hrvatsku provinciju, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote, slobode i čežnjom za slobodnom egzistencijom, ali i gnjev i nemirenje sa svijetom lišenim vedrine.

Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Zagrebu, kadetsku školu polazio je u Pečuhu, a započeti vojni studij u Pešti prekinuo je 1913. godine te se odlučio baviti književnošću. Već od 1914. godine piše i objavljuje u časopisima i dnevnim listovima. Nakon 1917. objavio je niz knjiga i utemeljio četiri časopisa: Plamen, Književna republika, Danas i Pečat.

Godine 1950. pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socijalističkoga realizma. Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, što je dovelo do njegove ostavke u Centralnome komitetu SKH.

Pišući poeziju, Krležino su najveće ostvarenje Balade Petrice Kerempuha. Spajajući već u naslovu baladu, književnu vrstu koja nosi tragično viđenje svijeta, s likom Petrice Kerempuha, pučkoga lakrdijaša i kažnjavatelja ljudske gluposti, najavio je jedinstven, složen, ironičan i nadasve eruditski pristup tematici. Balade su pjesnikovo viđenje cjelokupne hrvatske povijesti promatrane u nizu seljačkih buna i otpora.

U dramsko stvaralaštvo uložio je iznimnu energiju, što se vidi u djelima Kraljevo, koje je prva ekspresionistička drama u Europi, Kristofor Kolumbo, Galicija, Golgota, Vučjak, trilogija Glembajevi: U agoniji, Gospoda Glembajevi i Leda. Nakon Drugoga svjetskog rata Krležine su najpoznatije drame Aretej i Saloma. No u hrvatskoj je književnosti gotovo dominantan Krležin novelistički opus, a dijeli se u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti Hrvatski Bog Mars, u drugi ciklus pripadaju tzv. novele malograđanskoga kruga (12 novela), među kojima se ističu In extremis, Veliki meštar sviju hulja i Smrt bludnice Marije, a treći obuhvaća 11 novela koje tematiziraju financijski uspon te moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije.

Od romana najpoznatiji su Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi i Zastave. Krležin esejistički opus doista je golem te iznimno raznovrstan i bogat. Ta su Krležina esejistička djela objavljena kao posebne knjige – Evropa danas, Deset krvavih godina, Knjiga studija i putopisa, Dijalektički antibarbarusMoj obračun s njima i mnoga druga, a pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra, a njegova intimna knjiga Davni dani jedan je od vrhova europske misaone i ispovjedne književnosti.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se cjelokupna Krležina književna ostavština, a brojni prijevodi njegovih književnih tekstova čuvaju se u Zbirci inozemne Croatice.

Hrvatski književnik Miroslav Krleža preminuo je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.

U skladu s njegovim geslom da je cijeli život pjesma bez poante, Krležina fizička smrt 1981. godine nije značila kraj. Osobit kakav je bio, ostavio je naraštajima marginalije, rukopise koji su otvoreni tek dvadeset godina nakon njegove smrti.

Pred golemim, u punom značenju riječi monumentalnim djelom književnika Miroslava Krleže zastaje čovjek obuzet dojmom putnika koji je, došavši u dodir s nepreglednim dimenzijama, zadivljen, osjetio pravo značenje riječi: veličina.

(Ivo Frangeš)

Dijete je dakle rođeno 7. 7. 1893. u 7 sati ujutro (petak), a čitao sam u Miljukovljevim ruskim Pariškim novinama god. 1938. jula da će se ova astrološko-kabalistička kombinacija javiti opet za nekoliko stotina godina, jer zbroj broja 1893 iznosi 21 (1+8+9+3), a to je opet djeljivo s tri (21:3=7), daje tri sedmice 7,7,7, a sudbina djeteta zapletena u ovom kolopletu od sedam sedmica – nije od ovoga svijeta – završit će svoj život na štakama! Bravo!…

(ulomak iz Krležina pisma Mati Lončaru)