280. obljetnica rođenja slavonskog prosvjetitelja

Objavljeno 6.1.2012.

Na današnji dan, 6. 1. 1732. godine, u mjestu Svinjar (danas Davor) rodio se Matija Antun Reljković, hrvatski prosvjetiteljski pisac i prevoditelj.

Među mudrim izrekama koje rado koristimo u svakodnevnom životu, za Reljkovića bi se možda najbolje mogla primijeniti ova: „Kad ti život da limun, napravi limunadu“. Naime naslijeđe koje nam je ostavio nastalo je zahvaljujući njegovu zarobljeništvu u Sedmogodišnjem ratu, u Frankfurtu na Odri. Velik dio svojih zarobljeničkih dana proveo je u knjižnici svojega domaćina, u kojoj se upoznao s prosvjetiteljskim idejama koje su iz Francuske stigle u Njemačku. Osobito se oduševio fiziokratskim stajalištima, koja su poljoprivredu smatrala glavnim izvorom gospodarskog razvitka zemlje, a seljački stalež temeljem društva. Ove je misli uspio pretočiti u književno stvaralaštvo, nastojeći svoje Slavonce uputiti u život koji će im donijeti napredak i blagostanje.

Prosvjetiteljske pisce često sa zadrškom nazivamo književnicima. Razlog tomu leži u činjenici da su njihovi tekstovi snažno obilježeni intencionalnošću, težnjom da poduče, obrazuju i „prosvijetle“ svoje čitatelje, pri čemu estetska i poetska funkcija nerijetko padaju u drugi plan. U krug takvih pisaca pribrajamo i Reljkovića, čija djela u potpunosti stoje u funkciji preodgoja njegovih sunarodnjaka.

Najvažnije Reljkovićevo djelo bez sumnje je Satir iliti divji čovik, tiskano 1762. godine, a napisano u zarobljeništvu. Glavni lik ovoga satiričkog epa mitološki je Satir, koji Slavoncima nudi praktične savjete za obnovu i razvoje zemlje, a na tragu tada aktualnih gospodarskih učenja u Zapadnoj Europi. Prema Satiru, glavni problem Slavonaca, a ujedno i razlog njihova gospodarskog i kulturnog zaostajanja, usvojeni su turski običaji, tzv. „skule“. Njih, kao i raznih praznovjerja i predrasuda, seljak bi se trebao riješiti, a ključ njegove preobrazbe leži u obrazovanju, za koje se Reljković zdušno zalaže.

Osim ovoga, Reljković je autor i brojnih drugih djela: Nove slavonske i nimačke gramatike, molitvenikaSlavonske libarice, namijenjenog vojnicima, koji je preveo s francuskog jezika, zatim zbirke pučkih zabavnih i nabožnih pričica, anegdota i parabola s poučnom poantom Nek je svašta, koja predstavlja početak pučke kalendarske literature u hrvatskoj književnosti. Autor je i zbirke aforizama Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine, filozofa indijanskoga, a s njemačkog je preveo djelo o uzgoju ovaca – Prava i pomljivo ispisana ovčarnica, dok je Postanak naravne pravice preveo s latinskog jezika. Plodno je prevodio i Ezopove i Fedrove basne.

Djelo Matije Antuna Reljkovića svjedoči da su prosvjetiteljske ideje, aktualne u Europi u 18. stoljeću, pronašle svoj put i do hrvatskog čovjeka, izmučenog tuđom vlašću i stalnim ratovanjima s Turcima. Njegovo zalaganje za obrazovanje i prosvjećivanje svih, pa i nižih slojeva društva, prilog je postupnoj demokratizaciji književnosti i kulture na ovim prostorima.

Nacionalna i sveučilišna knjižnice u Zagrebu u svojem fondu čuva Reljkovićeva tiskana djela u brojnim izdanjima, koja svjedoče o njihovoj popularnosti u vrijeme kada je hrvatski puk vapio za reformama i napretkom.

U fondu Knjižnice i jedini je sačuvani primjerak prvotiska Satira iz 1762. godine, koji zainteresirani mogu pogledati i u digitaliziranom obliku.