„Zuji, zveči, zvoni, zvuči…“ – uz 200. obljetnicu rođenja Petra Preradovića

Objavljeno 19.3.2018.

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga! (…)

(Jezik roda moga)

Hrvatski jezik, rodoljublje, vjera i uspjesi nadahnjivali su pjesnika Petra Preradovića. Daleko od rodnoga kraja, od onih kojima se uvijek vraćao, pjesnik je sve više sazrijevao i u njem je rasla ljubav prema jeziku kojem se sve više vraćao i koji ga je snažio. Pjesmom je slavio ljepotu jezika jer je upravo u jeziku vidio i budućnost naroda iz kojega je ponikao…

Petar Preradović, najplodniji i najomiljeniji pjesnik ilirskoga preporodnog doba, rodio se 19. ožujka 1818. godine u Grabrovnici, u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji. Zbog rane očeve smrti Preradović je bio prisiljen opredijeliti se za vojničku službu. Školovao se u Vojničkome zavodu u Bjelovaru i Bečkome Novom Mjestu. Službovao je u više mjesta širom Italije i Hrvatske te je postupno napredovao.

Školujući se i službujući u vojsci izvan domovine, u jednome je životnom razdoblju Preradović gotovo zaboravio materinski jezik. Prve pjesme napisao je na njemačkome jeziku. Tematski Preradoviće pjesme mogu se podijeliti na ljubavne, rodoljubne i refleksivne. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim na Preradovića djeluje presudno – počinje pisati na hrvatskome, a rodoljubni ga je zanos toliko ponio da su mu jezik i domovina temeljno poetsko nadahnuće.

U domoljubnim pjesmama Zora puca napisanoj za prvi broj Zore dalmatinske, zatim Putnik, Rodu o jeziku i Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se hrvatski narod nacionalno budi.

Osim budnica, piše i ljubavnu te refleksivnu poeziju. Ipak, u ljubavnome i misaonome pjesništvu pomalo je mračan pjesnik, osamljenik kojega je slomila svakodnevica. Za te tematske preokupacije imao je nesretnih povoda u vlastitome životu – umrli su mu žena i djeca, a ni s drugim brakom nije imao sreće. Najpoznatije su pjesme iz toga razdoblja Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena. Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis popijevke Miruj, miruj srce moje.

Uza sve to, Preradović je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.

Cjelokupnim opusom Petar Preradović zauzeo je jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a svakako je pjesnik koji najbolje izražava hrvatski duhovni, pa i politički život, od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Petra Preradovića. Na portalu Starih hrvatskih novina dostupni su primjerci digitalizirane Zore dalmatinske, novina s kojima je Petar Preradović plodno surađivao, dok su mu neka djela dostupna i u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Petar Preradović umro je kao general 18. kolovoza 1872. u Austriji, bio je pokopan u Beču, ali su mu 14. srpnja 1879. godine posmrtni ostatci preneseni u mirogojske arkade u Zagrebu. Grob krase završni stihovi iz pjesme Putnik.

… U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!