„Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, a meni je put sjevera – u jeseni …“ – u spomen na Stanka Vraza

Objavljeno 20.5.2014.

Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni,
A meni je put sjevera – u jeseni.
Pastijer čuva po planini krotka stada,
Pa se pojuć vraća kući – u jeseni.
Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskve
I jabukâ rumen-voće – u jeseni.
Što se ljeti trudio mnogo oko njega
Vinogradnik bere grožđe – u jeseni.
Tako svatko kupi, bere i uživa
U veselju plod svojih muka – u jeseni.
A što, Stanko, plod je briga, muka tvojih?
Gorko voće – bol i suze – u jeseni.

Čitajući pjesmu Ždral putuje k toplom jugu, u kojoj pjesnički velikan na kraju života vidi kao plodove svojega rada samo gorko voće, bol i suze, prisjećamo se osebujnoga romantičarskog pjesnika, utjecajnoga promicatelja ideja hrvatskoga narodnog preporoda, sudionika ilirskoga pokreta te prvoga hrvatskog profesionalnog književnika Stanka Vraza, pravoga imena Jakob Frass. Među suvremenicima se isticao karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je mišljenjima koja nisu uvijek bila u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Stanko Vraz rodio se u slovenskome mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine kao Jakob Frass. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne je razrede polazio u Grazu. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.

Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis Kolo. U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvrjedniji je dio njegova rada ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.

Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav prema ženi stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantily.

U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenoga i književnoga života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost. Bilo je u tome traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što i ne čudi s obzirom na to da je Vraz Slovenac. No, unatoč svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih trenutaka, od vedrih stihova do sumornih motiva.

Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje izdvajamo najpoznatija djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskoga skladatelja Božidara Širolu, koji ih je uglazbio.

Godine 2010., u povodu 200. obljetnice Vrazova rođenja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila je postavljena velika izložba Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz koju je objavljen i prigodni katalog.

Stanko Vraz preminuo je u Zagrebu 20. svibnja 1851. godine.

Zapamćen je kao jedan od rijetkih književnika koji je živio književnost i od književnosti.