Za vsaku dobru reč … – uz 140. obljetnicu rođenja Dragutina Domjanića

Objavljeno 11.9.2015.

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!

(Fala)

Čitajući jednu od najljepših kajkavskih pjesama, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog kajkavskog pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića.

Što znamo o poznatome, a još više nepoznatome Dragutinu Domjaniću?

Iz rodoslovlja obitelji doznajemo da su Domjanići stara hrvatska plemićka obitelj koja je plemićki list i grbovnicu dobila 1596. godine. Imali su posjede u zagrebačkoj i križevačkoj županiji. Obitelj je dala više uglednika koji su obnašali časne dužnosti. Stjepan Domjanić u 17. stoljeću bio je podžupan zagrebačke županije, a Adam Domjanić u 18. stoljeću časnik i pjesnik na latinskome jeziku. Milivoj Domjanić u 19. stoljeću bio je gradski tajnik u Zagrebu, a njegov sin Dragutin Milivoj – svakako najpoznatiji Domjanić.

Dragutin Milivoj Domjanić rođen je 12. rujna 1875. godine u Krčima kraj Adamovca. Završivši studij prava, bio je sudac i vijećnik Banskoga stola. Bio je član JAZU/HAZU od 1919., predsjednik Matice hrvatske od 1921. do 1926. godine, a 1927. predsjednik je zagrebačkoga odjela PEN kluba.

Prvu pjesmu, domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan. Surađuje u modernističkim časopisima te podupire „mlade“ u književnome sukobu sa starijim naraštajem. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Godine 1920. u zagrebačkome Teatru marioneta Velimir Deželić ml. postavio je Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu, u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce. Kada se govori o Domjaniću, rjeđe se spominje njegova prevoditeljska djelatnost. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja. Osobito su ga privukle provansalske pjesme (Frederic Mistral) koje dijele istu sudbinu kao i njegove – i jedan i drugi bili su svedeni na narječje koje je još samo u puku nastavilo živjeti. Prije Prvoga svjetskoga rata počeo je pisati vrlo cijenjene stihove na kajkavskome, narječju svojega rodnog kraja i tomu je ostao vjeran do kraja života. U to se doba pisanje na kajkavskome narječju smatralo stvaralačkom oporbom jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tome istoimenom narječju. Prvi je u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnog izraza. Iako je počeo kao pjesnik na štokavskome književnom standardu Pjesme (1909.), Domjanić je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova; trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je bard novije kajkavske poezije – klasik kajkavske riječi. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire te je nepovjerljiv prema novim idejama.

Mnoge su Domjanićeve pjesme uglazbljene, a među najpoznatijima su Fala, Kaj i Popevke sem slagal, koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.

Na internetskoj stranici Zvuci prošlosti dostupni su zvučni zapisi pjesama Bele rože i Susedovo dete, a na stranici virtualne izložbe Svakodnevica 1914. u starim hrvatskim novinama dostupna je pjesma Ciklame, krvave ciklame.

Domjanićevo ime nosi i smotra dječjega kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini.
Ova tradicionalna godišnja književno-nakladnička manifestacija održava se u Sv. Ivanu Zelini još od 1970. godine radi poticanja sustavnoga rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama s kajkavskoga govornog područja.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegov rukopis, dok su neke od njegovih pjesama dostupne u digitalnome obliku na stranicama Digitalizirane baštine NSK.

Dragutin Domjanić umro je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.

…Sve ja sad pusto ni imena nema,
Šutnja tek šaptanje spomena sluša.
Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio,
Al tamo i sad još sva mi je duša.

(Krče)