„Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati …“ – uz obljetnicu rođenja Pavla Štoosa

Objavljeno 10.12.2014.

…Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga j’ ak stranjski “Horvat” mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje,
I ovak slepec sam sebe truje …

(Kip domovine vu početku leta 1831)

Ispjevavši „Kip domovine vu početku leta 1831“, Štoos je ispisao zlatnu stranicu hrvatskog pjesništva. Ta pjesma ga je s pravom, ne samo uvela u književnost, nego i smjestila u red legendarnih naših pjesnika. U njoj je, kako reče Matoš „suznim očima gledao Hrvatsku kao kraljicu bez krune“ … Ta je pjesma jedini istinski lirski događaj u hrvatskoj književnosti do preporoda. Kip domovine je njegov spomenik, trajniji od mjedi. Primjer, kako se s jednom jedinom pjesmom ulazi u književnost na velika vrata i ostaje u njoj zauvijek!

(Dubravko Jelčić)

Veliki hrvatski pjesnik, svećenik, domoljub i narodni preporoditelj Pavao Štoos rođen je 10. prosinca 1806. u Dubravici. Štoos je bio darovito dijete, govorio je mnoge jezike, a posebno je volio crtati. Do svoje petnaeste godine živio je s roditeljima koji ga usprkos zapaženoj nadarenosti nisu dali na daljnje školovanje. Zato je Pavao, uz poticaj župnika Jurja Ročića, ljeti 1821. potajno otišao u Zagreb. Smjestio se u sirotištu, zaslugom svojega dobrotvora Kuševića te upisao gimnaziju.
Za sedam godina završio je osam razreda i bio među najboljim učenicima. Prema pronađenim imenicima, Štoos je bio odlikaš, marljiv, ustrajan i savjestan, a sve je predmete bio ocijenjen kao izvrstan.

U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine bio je župnik u Pokupskome. U razdoblju od 1838. do 1842. profesor je i propovjednik na Akademiji, a 1842. premješten je u Pokupsko i tu ostaje punih 20 godina, sve do prerane smrti 30. ožujka 1862. godine. Sahranjen je u Pokupskome, a zalaganjem rodoljuba 1936. njegovi posmrtni ostatci pohranjeni su na Mirogoju, u arkadi hrvatskih preporoditelja.

Kao stihotvorac Štoos se javlja još u gimnazijskoj dobi. Na početku je pjesme pisao na latinskome, a poslije je počeo pisati i na hrvatskome jeziku. Prvi se put javno istaknuo latinskom odom 1827. u povodu smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca. Tijekom boravka u sjemeništu kod njega su se počele nazirati ideje narodnoga preporoda te se počinje dopisivati i sastajati s vođama narodnoga preporoda Gajem, Demetrom, Vrazom i Rakovcem.

Kada je Gaj pokrenuo svoje novine Danicza, poslije Danica, Štoos je od početka u njima objavljivao svoje pjesme i članke. Štoosove su pjesme najviše podigle narodnu svijest i probudile rodoljubne osjećaje naroda. Želio je i nastojao da domoljubne ideje prodru u narod i upravo je njegova zasluga bila što je biskup preporučio svećenstvu narodnu književnost i novine.

Pavao Štoos autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831 koja je objavljena u 3. broju Danice 24. prosinca 1835. godine. Izvornik toga broja Danice također se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a digitalizirani primjerak toga broja dostupan je na portalu Stare hrvatske novine.

Osim književnosti bavio se i glazbom te je 1858. objavio Kitice cerkvenih pjesamah s napjevi. Njegov doprinos glazbenomu zanosu ilirskoga pokreta i njegov udio u širenju glazbe u najšire slojeve puka, djelatnost u širenju pučke prosvjete te pogledi na jedinstvo jezika i pravopisa svrstavaju ga među velikane hrvatske kulture 19. stoljeća.

Mnogi se slažu da je Pavao Štoos ispjevao najpoznatiju hrvatsku kajkavsku pjesmu dopreporodnoga doba Kip domovine vu početku leta 1831 i najpopularniju štokavsku pjesmu preporodnoga vremena Poziv u kolo ilirsko.

U ilirsko kolo milo
Vratite se srodni puci,
Što su stari gvožđem bili,
Nek su duhom sad unuci!

Slavna braćo, oj Hrvati,
Ki za vašu krv i pleme
Krvlju vašom znaste stati,
Rodu vjerni svako vrijeme! …

(Poziv u kolo ilirsko)