Uz obljetnicu smrti hrvatskoga Petrarce

Objavljeno 20.5.2015.

U dolu, u dolu
do tri hladna vrela:
Ah, ne mogu zabit
Njena lica bijela…

Lice, oči, usta –
tri riječi malene,
Al se od njih rodiše
pjesni nebrojene.

(Đulabije)

Najveći obožavatelj prelijepe Ljubice (Julijane) bio je ilirac Stanko Vraz koji je u njoj našao svoju pjesničku muzu. Prošlo je već 164 godine otkako nema više romantičara Vraza … A ni njegove Ljubice … Njihova velika i sveta ljubav živi i živjet će u nježnim i osjećajnim stihovima – Đulabijama. Stihovi o nesretnoj ljubavi hrvatskoga Petrarce posvećeni Ljubici smatraju se jednima od najljepših u povijesti hrvatske književnosti.

Osebujan romantičarski pjesnik, utjecajan promicatelj ideja hrvatskoga narodnog preporoda, sudionik ilirskoga pokreta te prvi hrvatski profesionalni književnik Stanko Vraz, pravim imenom Jakob Frass, rodio se u slovenskome mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne je razrede polazio u Grazu. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.

Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis Kolo. U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvrjedniji je dio njegova rada ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.

Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav prema ženi stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantilly.

U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenoga i književnoga života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost. Bilo je u tome traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što i ne čudi s obzirom na to da je Vraz Slovenac. No, unatoč svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih trenutaka, od vedrih stihova do sumornih motiva.

Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje izdvajamo najpoznatija djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskoga skladatelja Božidara Širolu, koji ih je uglazbio.

Godine 2010., u povodu 200. obljetnice Vrazova rođenja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila je postavljena velika izložba Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz koju je objavljen i prigodni katalog.

Među suvremenicima isticao se karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je mišljenjima koja nisu uvijek bila u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Stanko Vraz preminuo je u Zagrebu 20. svibnja 1851. godine.

Zapamćen je kao jedan od rijetkih književnika koji je živio književnost i od književnosti.