Uz obljetnicu rođenja Vladimira Nazora
Vladimir Nazor, hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i esejist, rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka, kojemu se samo jednom nakratko vratio. Uz gimnaziju u Splitu i studij prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskom primorju.
Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojeg vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna, ponesenog mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na vrelu poganskog klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.
Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čemu nije preuzeo zasade moderne: artizma i dekadencije.
Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.), a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina kasnije, Matica slovenska objavila je Velog Jožu – djelo po kojemu se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. U tom vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga: epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.
Nakon kratkog izbivanja s književne scene zbog političkih razloga, vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice dostupno je približno 800 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijetki, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilješki i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga.
Preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijeg našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkom Mirogoju beskrajna povorka štovatelja.
O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči činjenica da je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma, a ove će godine svečana proslava biti održana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za 2011. godinu.
