Uz obljetnicu rođenja Stanka Vraza
Dok drugi narodi objelodanjuju kao svetinju dopisivanje svojih velikana, proučavajući u sitnice intimnosti vremena, dok postoje cijele knjižnice o Danteovoj Beatrice, Goetheovim ljubavnicama, Lamartenovoj Elviri i Mussetovoj romansi s G. Sandovom, Ljubici Julijani nigdje ni traga, osim u purpurnom đerdanu tih slatkih Vrazovih jabuka, rumenih kao ruže na pustoši njenog slavnog groba pored župne crkve. (A.G. Matoš)
Uoči 202. obljetnice rođenja prisjećamo se osebujnog romantičarskog pjesnika, utjecajnog promicatelja ideja hrvatskoga narodnog preporoda, uvaženog sudionika ilirskog pokreta i prvog hrvatskog profesionalnog književnika Stanka Vraza, pravog imena Jakob Frass. Među suvremenicima se isticao karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je stavovima koji nisu uvijek bili u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od originalnijih i najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.
Stanko Vraz rodio se u slovenskom mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine kao Jakob Frass. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne razrede je polazio u Grazu. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.
Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis Kolo. U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvrjedniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.
Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav spram žene stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantily.
U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenog i književnog života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost. Bilo je u tom traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što ne čudi budući da je Vraz Slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih trenutaka, od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.
Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje izdvajamo najpoznatija djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskog skladatelja Božidara Širolu, koji ih je uglazbio.
Prije dvije godine, u povodu 200. obljetnice Vrazova rođenja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila je postavljena velika izložba Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz koju je objavljen i prigodni katalog.
Stanko Vraz preminuo je u Zagrebu, 20. svibnja 1851. godine.
