Uz 114. obljetnicu smrti prvoga naturalista hrvatske književnosti

Objavljeno 14.5.2018.

Engen Kumičić, velezaslužui i ženijaliri hrvatski književnik, preminuo je jutros đue 13. svibnja u 5 sati i 30 Časaka. Taj tnžni glas odjeknuti će diljem naše domovine, jer je Engen Kumičić po svojih krasnih djelih i po svojem žarkom otačbeničtvu poznat po svem hrvatskom narodu. U njemn gubi domovina jednoga od svojih najboljih i najdarovitijih sinova, koji su njezinoj slavi i njezinoj dobrobiti služili koli perom toli i živom rieči…

(Dom i svijet, 15. svibnja 1904.)

Hrvatski romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar i političar Eugen Kumičić rodio se 11. siječnja 1850. godine u Brseču, u Istri. Smatra se prvim autentičnim književnim predstavnikom te hrvatske pokrajine. Pseudonim kojim se koristio je Jenio Sisolski. Potječe iz obitelji pomoraca. Gimnaziju je završio u Rijeci, a studirao je najprije medicinu u Pragu, a zatim povijest, zemljopis i filozofiju u Beču. Službovao je kao profesor u Splitu, Zadru i Zagrebu, no potpuno se posvetio književnomu i političkomu radu. Godine 1875. odlazi u Pariz, gdje je proveo dvije godine upoznavši francusku književnost i kulturu. Odjek francuskoga boravka vidljiv je u članku O romanu (1883.). koji je napisao pod utjecajem Emila Zole. Zbog toga je članka u svoje doba slovio kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti. Mnogo je godina bio zastupnik u Hrvatskome saboru, a kao političar isticao se radikalnošću svojih pravaških ideja i govorničkom vještinom. Bio je urednik i pravaških časopisa Hrvatska vila (1882. – 1883.) i Hrvatska (1887. – 1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Za stvaranje njegove ličnosti bitni su i njegovi dulji boravci u Parizu i Veneciji.

Eugen Kumičić, najdosljedniji Šenoin književni nasljedovatelj, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, autor je dvaju najreprezentativnijih povijesnih romana, i to Urote Zrinsko-Frankopanske (1894.) i Kraljice Lepe (1904.). Ti su romani tematikom vezani za velike i tragične događaje i ličnosti hrvatske povijesti – urotu i pogibiju Zrinskih i Frankopana, ali i zatiranje njihovih obitelji i hrvatske slobode u 17. stoljeću te pogibije kralja Zvonimira.

Kumičićeva najvrjednija i najpopularnija djela povezana s Istrom jesu njegove pripovijetke i romani Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Preko mora, Teodora i dr. u kojima otkriva idealiziranu sliku naših ljudi i ocrnjenu sliku stranaca, s time što je u sva djela ugradio teme i motive romantičnih istarskih pejsaža, posebno mora, o kojem je napisao najuzbudljivije i najljepše stranice u hrvatskoj književnosti. U romanima i dramama Olga i Lina, Gospođa Sabina, Sestre saveznice, Poslovi i Obiteljska tajna Kumičić je slikar i kritičar urbanoga, zagrebačkoga života i njegova moralnog pada. Iako se zalagao za naturalizam, odnosno realizam koji će produbiti sliku o tamnim stranama i porocima života, Kumičić je ostao više realističan, čak i pomalo romantičan pripovjedač koji je sa stajališta dobra i zla, lijepoga i ružnoga, nečasnoga i plemenitoga gledao na život. Posebnom se književnom snagom ističe njegova autobiografska proza Pod puškom s opisom vojničkoga službovanja u Bosni 1878. godine.

Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva dio njegove vrijedne rukopisne ostavštine.

Eugen Kumičić umro je 13. svibnja 1904. godine stekavši, osim popularnosti pisca povijesnih romana, i popularnost istarskoga i zagrebačkoga pisca. Osim o velikim povijesnim temama, Kumičić je pisao i o onima iz njegova istarskog zavičaja, kao i o onima iz Zagreba kao hrvatskoga središta.

… Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisurini, na živom stancu, što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice. Gradić leži nad morem do četiri stotine stopa. Obala njegova zadivljuje svako oko svojom divljinom i tužnom ljepotom. Sva je strma, malo gdje pristupna…
… Dalje od mora zelene se rijetke šumice; niske omorike proviruju sred gruha i gromače. Među prezidima probijaju se iz kamena pojedine masline, a gdjegod ima ih više na okupu. Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova, strmo se spuštaju u more, dijeleć jednu klisurinu od druge, koje ti se čine kao mrke tvrđave, kad ih motriš po noći s mora. Svaki se potok ljeti zasuši. (…)

(Začuđeni svatovi)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.