Uvijek samo svoj – uz obljetnicu smrti Augusta Šenoe

Objavljeno 13.12.2019.

Starina Krčelić znao je za tu pravdu, ali nije joj znao razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero.
Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine starog Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate, kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože Bog. U duši mojoj oživješe davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi.

(Zlatarovo zlato)

Ulomkom iz predgovora romanu Zlatarovo zlato prisjećamo se velikoga Augusta Šenoe, kako ga je Matoš nazvao najzagrebačkijeg sina, Orfeja koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom.

Hrvatski romanopisac, feljtonist, kritičar i pjesnik August Šenoa rodio se 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. Iz roditeljskoga je doma potekla njegova ljubav prema umjetnosti jer je otac volio  koncerte i kazalište, a majka je bila ljubiteljica književnosti. Otac nikada nije svladao hrvatski jezik, a i sam August Šenoa svoje je prve pjesme pisao na njemačkome jeziku.

U dvadesetak godina književnoga rada ogledao se u gotovo svim književnim vrstama, ostavio izniman trag u hrvatskoj književnoj kulturi i obilježio čitavo razdoblje, pa se u povijesti hrvatske književnosti za nepuna dva desetljeća njegova stvaranja uvriježio naziv Šenoino doba.

Nakon zagrebačke gornjogradske gimnazije upisao se na Pravoslovnu akademiju. Zatim je studirao pravo u Pragu, gdje se počeo baviti novinarstvom kako bi osigurao novčane prihode. Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redakcijama listova Glasonoša i Slawische Bläter. U Zagreb se vraća 1866. godine i radi u redakciji lista Prozor. Otprilike dvije godine poslije imenovan je umjetničkim ravnateljem Hrvatskoga zemaljskog kazališta, u kojem je postao i dramaturg.

Ozbiljniju književnu karijeru započeo je 1861. godine poezijom u tradiciji europskoga romantizma. Uz ljubavnu i domoljubnu liriku, popularnu i uglazbljivanu – O ti dušo moje duše, Ribareva Jana, Hrvatska pjesma, Zagrebu, osobito mjesto u povijesti hrvatskoga pjesništva zauzima lirsko-epskim povjesticama –Prokleta klijet, Propast Venecije, Mile Gojslavica i dr. Jedini je njegov dramski pokušaj, uz nedovršenu tragediju Slavka, komedija Ljubica koja je nagovijestila prodor scenskoga realizma.

Njegov je, pak, romaneskni opus ključna postaja u povijesti hrvatskoga romana. Upravo je Šenoa oblikovao roman kao žanr i stvorio modernu čitateljsku publiku. Iako je napisao nekoliko romana i novela iz suvremenoga života, kao što su Mladi gospodin, Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro i dr., središte njegova opusa čini pet povijesnih romana, i to Zlatarovo zlato, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i svučilišne knjižnice u Zagrebu, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva.

Novine Dom i svijet, dostupne na portalu Stare hrvatske novine, objavljivale su dijelove najpoznatijih Šenoinih romana. Zbirka rukopisa i starih knjiga čuva dio njegove vrijedne rukopisne ostavštine.

Milan Ogrizović u članku u novinama Dom i svijet navodi da je Šenoa ležeći bolestan i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću što ga je namjeravao provesti u Italiji. Vjerovao je u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, a onda je najednom predosjećajući kraj, zavapio: „Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!“ Ostavio je u rukopisima natuknice za 40-ak nenapisanih pripovijesti i romana, a posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu, dan prije smrti, bila je: „Hrvat.“

Hrvatski književnik August Šenoa preminuo je 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu.
Iako nas je napustio prerano, u 44. godini, njegovo jedinstveno književno stvaralaštvo živjet će zauvijek.

I nisi, brate, živio zaludu, kad jesi svoj.

(Budi svoj)