U spomen na posljednjega velikog pjesnika staroga Dubrovnika …

Objavljeno 23.1.2017.

…Slavna smrti, smrti blaga,
s te ljuvezni kâ dohodiš,
ti si od tuge svrha draga,
ljepši život ti dovodiš,
pače s vlasti tvôm ljuvenom
djelom život, smrt si imenom.

Za rijet bolje: ti si iz raja
život vrhu svijeh života;
nejma svrhe, mjere i kraja
za’edno s bogom tvâ ljepota,
kôm građani zgar gorući
slatko umiru ne umirući …

(Uzdisanje sedmo U ljubjenju – Uzdasi Mandalijene pokornice)

Čitajući stihove iz religiozne poeme Uzdasi Mandalijene pokornice, prisjećamo se Ignjata Đurđevića, hrvatskoga baroknog pjesnika i povjesničara, kao i njegova najljepšeg pjesničkog djela.

Ignjat Đurđević (Ignazio Giorgi) rođen je u Dubrovniku 13. veljače 1675. godine. Rodom je iz bogate i ugledne dubrovačke obitelji Giorgi, koja je primljena u plemstvo Dubrovačke Republike nakon potresa 1667. godine. Humanističku naobrazbu stekao je u isusovačkoj gimnaziji, u kojoj je učiteljevao i poznati leksikograf Ardelio della Bella. Mladenačke godine provodi na otoku Šipanu kao službenik Republike. Godine 1698. ulazi u isusovački red i živi u Italiji. Nakon osam godina prelazi benediktincima i vraća se u Dubrovnik.

Sačuvani Đurđevićev lirski opus sadrži više stotina pjesama i višestruko nadilazi Bunićevu lirsku ostavštinu. Najveći dio nalazi se u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike koja je neobično razgranata, a hrvatska je znanost o književnosti (Mihovil Kombol, Ivo Frangeš) već uočila da između tih Đurđevićevih pjesama i pjesama Frankopanovih ima i motivskih i formalnih dodira.

Ignjat Đurđević bio je pjesnik dubokih osjećaja pa njegove Ljuvene pjesni ulaze u red biranih lirskih vrijednosti pjesničkoga Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunićeva stiha, a njegova komična barokna poema Suze Marunkove, u kojoj se okrutno podruguje Mljećanima i u kojoj prenaglašeno izriče jasne aluzije na posve opipljive čežnje jadnoga Marunka, smiješnoga seljaka koji neuslišano uzdiše za prelijepom Pavicom, ne može zatajiti da je nastao na tragu Derviša, prezimenjaka Stijepe Đurđevića, samo što ga je u nekim elementima slobodnijega izražavanja i nadmašio.

Više od dvadeset godina dotjerivao je religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice, najljepše svoje pjesničko djelo što ga je 1728. tiskao u Mletcima, zajedno s ciklusom Pjesni razlike. Djelo Uzdasi Mandalijene pokornice nastavlja se na tradiciju započetu Gundulićevim Suzama sina razmetnoga. Kroz osam pjevanja (uzdisanja), s više od četiri tisuće stihova (osmeraca), razmjerno je oskudno razvio epsko pripovijedanje, nadoknadivši ga lirskim i meditativnim sastojcima te višeslojnim baroknim pjesničkim ukrasima. U poemi grješnica i obraćenica, svetica Magdalena, govori o svojem životu i osjećajima prema učitelju Isusu. U djelu nalazimo i nabožnu hagiografsku prozu na hrvatskome, nekoliko prijevoda i odlomke drame Judita.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Uzdasi Mandalijene pokornice iz 1728. godine, koje je dostupno i u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Godine 1729., također u Mletcima, izlazi i Saltijer slovinski, a to su Đurđevićevi prijevodi ili parafraze psalama kralja Davida (150 psalama).

Osim književnošću, bavio se i poviješću, osobito poviješću Ilirije u djelu Antiquitates Illyricae. Biografskim djelom Vitae et carmina nonnulorumillustrium civium Rhacusinorum, u kojem je skupio životopise stotinjak uglednih dubrovačkih pisaca, Đurđević stoji na početku niza dubrovačkih bibliografa koji su proučavali književni rad svojih sugrađana.

Njegov Život sv. Benedikta (objavljen tek 1984.) smatra se najvrjednijim djelom hrvatske barokne proze.

Ignjatu Đurđeviću pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i Kopernikovu i Braheovu teoriju, no ograđuje se od Kopernika i Galilea jer su u suprotnosti sa Svetim pismom.

Za povijest astronomije bitni su njegovi rukopisi Kronografija i O pravim i točnim gibanjima Sunca i Mjeseca.

Ignjat Đurđević objavio je knjigu D. Paulus Apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus, et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes (Sveti Pavao apostol brodolomac) u Veneciji 1730. godine, koja je napisana na latinskome jeziku. Autor izlaže vrlo uvjerljive dokaze da je sv. Pavao doživio brodolom na hrvatskome otoku Mljetu, a ne na Malti. Knjiga je 2008. godine objavljena u hrvatskome prijevodu s latinskoga, uz vrlo opširnu uvodnu znanstvenu studiju koju je napisao dr. Miho Demović.

Prema ocjenama književne historiografije, Đurđević zauzima visoko mjesto među hrvatskim baroknim pjesnicima, a ujedno je i posljednji veliki pjesnik staroga Dubrovnika.

Ignjat Đurđević umro je 21./22. siječnja 1737. godine u samostanu sv. Jakova na Višnjici u Dubrovniku, gdje je i pokopan.

Razumnom štiocu

Pjesan

Sej pjesni koje štiš, moj znanče, po njima
slične su, sâm vidiš, godištim mojima.
Tijem im k zlu ne pristaj, neg mojoj mladosti
što ne zna, nauk daj, što zađe, oprosti.
Ostaci pjesni onih ovo su kojima
plamenom smrt donih, kad iđah put Rima;
i er stvar razvitu raznose vjetri, znam,
njih složih u kitu, koju ti darivam.
Ti njima gospodi, il’ su zle il’ nijesu:
čin’ od njih što t’ godi – kakve god, tvoje su;
metni ih, stri ih, užeži ih: drag im plam taj bit će,
er s svojijem sestram njih za vazda združit će.
Nu ne mnim to dilo od tvoje mudrosti,
neg da ćeš njih milo prigrlit zadosti.
Sve sprva jes novo, nu s ljetim bude uzrit:
cvijetje je sad ovo, brzo će voće bit,
ter znanju tvom za har skoro ću donijeti
kigodi svjetlji dar od moje pameti.
I pusteć riječi ine, ovo ću t’ samo rit:
da opći prvine i višnji bog ljubit.

(Pjesni razlike)

Izvor naslovne fotografije: http://www.enciklopedija.hr