U spomen na omiljenoga pjesnika dječje književnosti

Objavljeno 23.11.2017.

Da me tko pita:
“Voliš li što sunce sja?”
Lako bih mu rekla: DA.

Da me tko pita:
“Voliš li tatu i mamu
I svoja brata dva?”
Lako bih mu rekla: DA.

Da me tko pita:
“Da li bi htjela da bude rata
I da u rat ode tvoj tata,
I Nedin tata, Branin tata
I da bude crno i žalosno sve?”
Ja bih rekla što i sva djeca svijeta: NE.

(Da i ne)

Uz pjesmu Da i ne, koja nas vraća u bezbrižne dane djetinjstva, prisjećamo se jednoga od omiljenih autora dječje književnosti Grigora Viteza…

Grigor Vitez rođen je 15. veljače 1911. godine u Kosovcu pokraj Okučana. Bio je učitelj u Slavoniji, Podravini i Bosni, nakon toga u Ministarstvu prosvjete te zatim tajnik Društva hrvatskih književnika. Punih šesnaet godina proveo je u izdavačkoj kući Mladost, u kojoj pokreće i uređuje velik broj izdanja književnosti za djecu (Biblioteke Vjeverica i Jelen te nekoliko manjih serijala Iz priče u priču, Plava knjiga, Palčićeva knjižica). Iako je najprije objavio zbirke pjesama za odrasle (San boraca u zoru 1948., Naoružane ruže 1955. i dr.), najpoznatiji je i najcjenjeniji kao pjesnik za djecu. Najprije su mu objavljene slikovnice Medvjed kao pudar i Dva pijetla (1951.), a zatim su slijedile Tko će s nama u šumicu, Maksimir, Čudna škola, Ogledalce, A zašto ne bi … Igrokaz Plava boja snijega nekoliko je puta postavljan na kazališnu scenu. U desetak godina tiskano mu je čak sedam zbiraka poezije za djecu: Prepelica (1956.), Sto vukova i druge pjesme za djecu (1957.), Kad bi drveće hodalo (1959.), Jednog jutra u gaju (1961.), Iza brda plava (1961.), Hvatajte lopova (1964.), Gdje priče rastu (1965.) i Igra se nastavlja (posmrtno, 1967.).

Njegove zbirke pjesama prevedene na dvadesetak stranih jezika, a dobitnik je i svih bitnijih nagrada u zemlji. Začetnik je novoga, modernijega dječjeg pjesništva, bio je potpuno svoj. Do tada pretežno epsku i didaktičnu poeziju za djecu, Vitez oslobađa suvišnoga moraliziranja, unosi stilske, jezične i izražajne novosti, čime utječe na mnoge književnike koji su poslije pisali za djecu – Stanislava Femenića, Vesnu Parun, Tita Bilopavlovića, Zvonimira Baloga i dr. Njegove su pjesme prostor zamišljenoga djetinjstva, u kojem vladaju povjerenje, humanost, vedrina i optimizam. Njegove pjesme bile su nadahnuće brojnim skladateljima (Ivi Lhotka-Kalinskomu, Ivi Tijardoviću, Stanku Horvatu, Lovri Županoviću, Bruni Bjelinskomu i dr.), kao i likovnim umjetnicima i ilustratorima (Ordanu Petlevskomu, Svjetlanu Junakoviću, Tomislavu Torjancu, Zlatku Boureku i dr.). Prevodio je s ruskoga, francuskoga i slovenskoga jezika.

Ime Grigora Viteza nosi i godišnja nagrada za najuspješnija književna i likovna ostvarenja u knjigama za djecu autora koji žive i djeluju na tlu Hrvatske. Utemeljio ju je 1967. godine Savez društava Naša djeca Hrvatske, a uključuje novčani iznos, diplomu i statuu Ptica, akademske kiparice Ksenije Kantoci.

U sklopu Međunarodne dječje digitalne knjižnice, projekta započetoga u proljeće 2002. godine pozivom Kongresne knjižnice (Library of Congress) nacionalnim knjižnicama u svijetu na suradnju u izgradnji prve dječje digitalne knjižnice u svijetu, dostupna je i knjiga Grigora Viteza A zašto ne bi

Hrvatski pjesnik Grigor Vitez preminuo je 23. studenoga 1966. godine u Zagrebu.

U svoje pjesme sam utkao mnogo zvukova, mirisa, boja i pokreta iz svijeta vlastitog djetinjstva.
(…)
Ujedno sam htio da pružim u njima što više vedrine i radosti, one nepovratne radosti koja je svojstvena samo djetinjstvu i koju život odraslima razbija i polako uništava, a čovjek vazda teži da nešto od toga sačuva i dalje.

(Grigor Vitez)

Izvor naslovne fotografije.