U spomen na omiljenoga pisca našega djetinjstva …

Objavljeno 8.3.2017.

…Muškarci su u čudu klimali glavama. Žene su plakale. Pero je na kraju uzviknuo: – Predajemo vam mlin!! Ljudi su pljeskali i podigli graju. Onda su jurnuli uz rijeku, u mlinarevu kuću i u zgradu mlina. Čula se vika, radost i čuđenje na sve strane. I mlin je opet zatutnjio. Članovi družbe imali su pune ruke posla, jer su ih odrasli o svemu i svačemu ispitivali. Perin otac pograbi sina u jednom času i podiže ga uvis. Onda ga pritisnu na prsa i poljubi u čelo. Sav je sjao od sreće. A onda mu reče: – Sine! Tvoja je družba nas stare naučila pameti! …

(Družba Pere Kvržice)

Možemo li uopće zamisliti djetinjstvo bez priča o hrabrim učenicima iz Velikoga Sela i veseloj družini koja obnavlja stari mlin? Svi naraštaji odgovorit će isto na ovo pitanje, što potvrđuje da je Mato Lovrak neupitno majstor pripovijedanja i jedan od najčitanijih hrvatskih književnika za djecu.

Gledajući kratak isječak jednoga od najpopularnijih dječjih filmova nastalih na ovim prostorima, prisjećamo se i nedavno preminuloga Vladimira Tadeja, redatelja filma Družba Pere Kvržice.

Iako su Družba Pere Kvržice i Vlak u snijegu Lovrakova najbolja i najpriznatija djela, onomu tko želi bolje upoznati pisca, treba posegnuti i za drugim njegovim djelima. Dok se u nekim knjigama stalno druži s djecom, u drugima se vraća u svoje djetinjstvo i mladenaštvo.

Hrvatski književnik Mato Lovrak rodio se 8. ožujka 1899. godine u Velikome Grđevcu, pokraj Bjelovara. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskoga jezika. Potom je završio učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske. Ne čudi stoga što su glavni likovi njegovih romana djeca, a sredine seoske. U jednome razgovoru Lovrak je rekao: Uvijek govorim da ne proživi lijepo djetinjstvo onaj koji kao dijete, bosonog ne trčka slobodno po širokim travnjacima.

Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele za odrasle. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali bitnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska.

Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana. Riječ je o Djeci Velikoga Sela, romanu kojem je poslije dao naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice. U njima se djeca, pod prevladavajućom idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem potvrđuje i moralno. Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjega svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim odrednicama. Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.

Od njegovih djela treba još spomenuti Neprijatelj br. 1, Divlji dječak, Devetorica Hrabrih, Dječak konzul, Sretna Zemlja i dr. Možemo reći da je Mato Lovrak bio pisac hrvatske dječje realistične pripovijetke i dječjega realističnog romana.

Iako Matu Lovraka pamtimo kao omiljenoga autora svojega djetinjstva, on, međutim, nije bio samo pisac za djecu. Napisao je i veliki autobiografski ciklus koji se završava knjigom Uzvišeno zvanje. Prvi dio ovoga autobiografskog ciklusa bila je knjiga Slamnati krovovi u kojoj je opisao svoje djetinjstvo, zatim roman Gimnazijalac u kojem je opisao svoje školovanje, a u trećem dijelu nazvanom Preparandist opisao je školovanje u učiteljskoj školi.

Zalaganjem obitelji Mate Lovraka, ovaj četvrti, dosad neobjavljeni dio, u kojem saznajemo kako je bilo biti mladim učiteljem u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata, pronalazi put do čitatelja. Ovo je djelo intimna i dirljiva ispovijed čovjeka koji je svoj život posvetio drugima, stvarajući od njih dobre ljude.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 280 zapisa o njegovim djelima.

U zagrebačkome Školskom muzeju postoji soba Mate Lovraka, ali isto tako i u Osnovnoj školi Mate Lovraka u Velikome Grđevcu u kojima se čuva uspomena na književnika koji je ostavio vidljive tragove u hrvatskoj književnosti za djecu. Na njegovoj literaturi učili su brojni naraštaji hrvatskih učenika jer je to literatura koja se ne smije zaobići.

I književna nagrada Mato Lovrak, potvrđuje njegovu vrijednost.

Na pitanje što je za njega najdragocjenije u vlastitome književnom djelu Lovrak je odgovorio: Ona poglavlja koja meni samom za vrijeme pisanja izmame suze na oči, životnu vedrinu, smijeh ili protest i poticaj na borbu, jer to me hrabri da izdržim do kraja svojih mogućnosti.

Mato Lovrak umro je 13. ožujka 1974. godine u Zagrebu kao jedna od onih osoba koja je zaista zaslužila svoje mjesto u čuvenome društvu najvećih književnika s ovih prostora koji su svojim djelima zadužili sve nas koji smo poslije došli.