U spomen na najvećega hrvatskog renesansnog stihotvorca …

Objavljeno 14.12.2016.

Grihota bi da se stara
Ova lipost uzorita,
Bože, kî si svim odzgara,
Čin’ da bude stanovita,
Ne daj vrime da ju shara
Do skončan’ja sega svita.
Ova lipost uzorita
Grihota bi da se stara.          

(Jur nijedna na svit vila)

Čitajući stihove jedne od najljepših pjesama u cjelokupnome hrvatskom pjesništvu, prisjećamo se najvećega hrvatskog renesansnog stihotvorca Hanibala Lucića.

Hvarski lirik i dramatičar Hanibal Lucić potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih vlastelinskih obitelji. Rođen je 1485. godine u Hvaru. O njegovu životu nemamo puno sačuvanih podataka. Obavljao je visoke državničke i upravne dužnosti u rodnome kraju. Sudeći prema njegovu književnom djelu, Lucić je izvrsno poznavao klasičnu književnost, srednjovjekovnu glagoljašku i usmenu hrvatsku književnost te suvremenu talijansku i hrvatsku književnost.

Veći dio svojega stvaralaštva uništio je u nastupu autokritičnosti, a nevelik mu je opus objavljen 1556. godine u Mlecima pod naslovom Skladanja izvarsnih pisan razlicih, zahvaljujući njegovu sinu Antunu. Riječ je o antologiji u kojoj se nalaze 22 ljubavne pjesme, drama Robinja, nekoliko pjesničkih poslanica, dva epitafa te prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni.

U Lucićevoj lirskoj zbirci opijeva se ljubav prema ženi i njezina ljepota. Po estetskim dosezima, pjesme u kanconijeru pravo su remek-djelo hrvatske renesansne ljubavne lirike. U njima on opisuje ljepotu i ljubav u tradiciji Petrarke i petrarkizma, a istodobno i u tradiciji usmene hrvatske ljubavne poezije.
Među ljubavnim je pjesmama i Jur nijedna na svit vila, pjesma u kojoj Lucić opisuje ljepotu svoje drage, biranim leksikom u osmeračkim oktavama, vrlo pregledne simetrične kompozicije. Moleći na kraju pjesme Boga da ljepotu vile sačuva od starenja, pjesnik posredno izražava samosvijest renesansnoga tvorca da će njezina ljepota biti ovjekovječena, zahvaljujući neprolaznoj vrijednosti njegove umjetnine.

Lucićeva drama Robinja prva je svjetovna drama na hrvatskome jeziku. Djelo je napisano kao pjesničko-dramski spjev sa suvremenom, povijesnom temom te radnjom koja sadržava i jednostavnost pučke igre, što upućuje na njezino moguće podrijetlo. Sastoji se od tri čina, u dvostruko rimovanim dvanaestercima.

Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Sonetni dani Hanibala Lucića, koja je nastala na poticaj književnika Veljka Barbierija, a namjera je Festivala bila probuditi svijest o vrijednosti književnoga opusa hvarskoga renesansnog autora Hanibala Lucića.

Njegovi stihovi, prepjevi, poslanice, a posebno drama Robinja danas čine mali, ali nezaobilazni dio europske renesansne književne baštine.

Zahvaćen renesansnim duhom, Lucić je približno 1530. godine počeo nedaleko od grada graditi svoj renesansni ljetnikovac. U svojem ljetnikovcu na izmaku grada, koji se po svojem renesansnom slogu izdvaja od onodobnih graditeljskih dosega na otoku, Hanibal Lucić proveo je posljednje godine svojega pjesničkog i duhovnoga života.

Umro je u Hvaru 14. prosinca 1553. godine, a pokopan je u obiteljskome grobu u franciskanskoj crkvi svete Marije, ispod glavnoga oltara, na kojem se nalazi ploča s grbom Lucića i slovima A. L. MDLXXV.

Osjećam, lako kao moje pisaće pero, izlazim iz kamene grobnice pred glavnim oltarom franjevačke crkve Sv. Marije u Hvaru, koju smo zajedno podizali moj otac Antun i ja, Hanibal Lucić, hvarski vlastelin, branitelj i sudac hvarske komune, ordinarij pregradnje zvonika i katedrale Sv. Stjepana, našeg zajedničkog zaštitnika.

Osjećam kako se moja duša izvija kroz renesansni spomenik i onda odlazi na moje omiljeno mjesto.

Kamenu klupicu pod golemim čempresom koji se uzdiže još od moje mladosti, pa sjeda kao stotinama puta u mom prošlom tjelesnom i sadašnjem duhovnom životu, pod najstarije živo biće Hvara, koje je poput mene zapamtilo mnoge događaje, sjećanja, uspone i padove otoka i grada.

Golemo stablo ne govori ništa. Zna, još malo i među njegovim granama zašumiti će strujanje koje će moju dušu, dušu pjesnika Hanibala Lucića, kako danas govore, najvještijeg pjesnika hrvatske renesanse, piscu Robinje, prve romance europske književnosti, dignuti u visinu i pustiti je da uživa u svom rodnom Hvaru …

(Najljepši otok na Sredozemlju po ispovijesti Hanibala Lucića o 450. obljetnici njegove smrti – Veljko Barbieri)