U spomen na Josipa Pupačića

Objavljeno 19.9.2012.

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru

(More)

Jedan od najboljih hrvatskih književnika Josip Pupačić umro je prije 41 godinu, a da je živ, danas bi slavio 84. rođendan. Ali, nažalost, on nije više među nama. Udaljio se i otišao prema istoj nepoznatoj zvijezdi. Po svem sudeći, postoje znakovi koji pokazuju da je nešto sudbinski ucrtalo put njegove obitelji, a Josipov je život sabirna točka te tragedije.

Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića. Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanog, doživljaja rodnog kraja, nostalgičnog povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija. Pjesnikov je doživljaj svijeta panteistički: u gotovo svakom stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama i zagonetkama te potpuna stopljenost s njom (Povratak u djetinjstvo, Cetina, Mladoj vrbi, Uspavanka, Vodama Cetine). Međutim, već u tim ranim pjesmama provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnja koje razaraju idilu krajolika. Takva stanja prevladavaju u sljedećim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe u kojima se Pupačić predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija. Iako i u tim knjigama ima bljeska čistog lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme More), lirske reminiscencije i evokacije praćene su u pravilu nemirom, sumnjom, bolnim osjećajima, doživljajem prolaznosti, opsesijom smrti te zapitanošću o smislu života (Tri moja brata, Oporuka, Notturno šumovitog brežuljka).

U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama Ustoličenje i Moj križ svejedno gori, Pupačić sve više naginje lirskoj apstrakciji i eksperimentima na formalnom planu. Njegov se poetski izraz intelektualizira i hermetizira, ekspresija je grčevita, napeta, isprekidana, daleko od nekadašnje lakoće i spontanosti. U traganjima za mogućnostima poetskog izraza vraća se ponekad i srednjovjekovnim tekstovima; njima obnavlja vlastitu teksturu i postiže iznenađujuće učinke.

Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posmrtno su mu izišle zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod.

Dobrojutro more tradicionalna je književna i kulturna manifestacija koja se od 1997. godine održava svakoga kolovoza u Podstrani u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Ime nosi po Pupačićevoj istoimenoj zbirci Dobrojutro more.

Josip Pupačić poginuo je 23. svibnja 1971. godine u zrakoplovnoj nesreći na Krku.

Nekoliko mjeseci prije tragične nesreće Josip Pupačić napisao je pjesmu Moj križ svejedno gori, za koju njegovi poštovatelji tvrde da je svojevrsna lirska slutnja skorašnje smrti. U toj tragičnoj nesreći poginule su i njegova supruga Benka i kći Rašeljka. Istoimena, posljednja njegova zbirka pjesama, izdana je posmrtno 1971. godine.

Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.