U spomen Dragutinu Tadijanoviću

Doći će dan od kojeg će se znati: mene više nema…

Prije točno pet godina, 27. lipnja 2007. godine, zauvijek su zamukli stihovi našeg Tadije, a on je nečujno otišao u nebeska, visoka žuta žita.

Dragutin Tadijanović, najdugovječniji hrvatski pjesnik koji je 90-ak godina ispisivao odu hrvatskom pjesništvu i hrvatskoj kulturi ostavio je iza sebe brojne pjesme, zapise i sjećanja koja će zasigurno živjeti s mnogim budućim naraštajima.

Tadija, kako su ga zvali od milja, bio je najomiljeniji hrvatski pjesnik koji je cijeli svoj životni vijek utkao u svoja djela i zato ne čudi što je još za života dobio ne samo sabrana, izabrana i bibliofilska izdanja svojih djela, sve moguće nagrade i priznanja već i biste i škole, zvijezdu slavnih na opatijskoj obali, pa čak i spomen-dom u Slavonskom Brodu koji čuva uspomenu na život i djelo svojega velikana, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljila je nagradu koja nosi njegovo ime.  

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskog Broda. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, a realnu gimnaziju u Slavonskom Brodu.
Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, gdje je počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u Zori. Godine 1953. utemeljio je Institut za hrvatski jezik pri HAZU, čiji je upravitelj bio do 1973. godine. Bio je redoviti član HAZU-a te predsjednik Društva hrvatskih književnika. Priredio je više antologija, među kojima su Hrvatska moderna lirika (1933.), Novija hrvatska poezija (1952.), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (1958.) i dr. Njegove su zbirke pjesama prevedene ne više stranih jezika, od esperanta do hindu i kineskog jezika.

Za života je objavio više od 500 pjesama u 40-ak zbiraka, od kojih su najpoznatije Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Kruh svagdanji, More u meni, Dom tajnovitosti, Čarolije i mnoga druga djela ovog velikog književnika.

Tadijanović je u svojem poetskom opusu izgradio jedan lirski svijet u kojem se potpuno ogleda on sam, napisavši svojevrsnu autobiografiju u stihovima. Lirske mu se teme kreću, od dječačkih, naivnih opsesija zatvorenih u pejsaže rodnog Rastušja, preko nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i mladost, do tragičnog sukoba sela i grada. Nadahnuće i svježina Tadijanovićeva pjesništva svjedočili su o mladenačkoj energiji i životnoj radosti koja ga je pratila do samog kraja. Njegov je izraz jedinstven i neponovljiv; oslobodivši svoju poeziju dekorativnih elemenata, on je u slobodnom nevezanom stihu ostvario izvanrednu arhitekturu pjesme, naglašen ritam i muzikalnost stihova.

Dragutin Tadijanović još je jedna od osoba koja je svojim djelima uljepšala i obogatila našu književnost, dajući joj posebnu notu umjetnosti.

Dragutin Tadijanović preminuo je u Zagrebu, 27. lipnja 2007. godine.

 

ZEMLJA ME ZOVE

Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati.

Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna,

I čeka me da uđem u odaju njenu jednostavnu,

U odaju tihu i bez sunca.

 

Majka me zove: – Dođi, lezi, usni!

Pokrit ću te lakim pokrivačem,

Pokrit ću te lišćem žutim, lišćem svenutim!

 

Crvi zemlje, moje matere,

Dugo će se mnome naslađivati:

Bogata će biti gozba u lijesu mojemu!

 

Vezi mi, zemljo, vezi od trave mekani sag

I pokrij me njime umorna

Kad snivao budem izmeđ crvi.

Nada mnom će, u vjekove, drhtati zvijezda sumorna.

Rastušje, 1. listopada 1929.