Tamo, tamo da putujem… – uz obljetnicu smrti Tina Ujevića

Objavljeno 12.11.2018.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

(Odlazak)

Pjesmom Odlazak, koja je obilježila mnoge trenutke nostalgije i čežnje za mjestima koja čuvamo duboko u srcu, prisjećamo se pjesnika i boema Augustina Josipa Ujevića – Tina koji je preminuo 12. studenoga 1955. godine.

Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća. Složili se ili ne s ovim vrjednovanjem, ostaje nam vječna potreba ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj velik, neslomivi duh, krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja pravila.

Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje je školovanje započeo u Imotskome, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split u klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskome sjemeništu. Nakon mature upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Poznato je kako je u početcima svojega rada bio iznimno vjeran Matošu. Preko Matoša došao je do Baudelairea, kojega je prihvatio kao utemeljitelja modernoga pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek sebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskome jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.

Osim umjetničkoga djelovanja, Ujević se u svojim pjesmama bavio i politikom, a to se moglo vidjeti kada se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.

U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi te ispjevao himne radu i ljudskomu bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 440 zapisa o njegovim djelima, a dio njegove književne ostavštine čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Tin Ujević objavljivao je i o njem se pisalo u svim poznatijim književnim novinama i časopisima, a dio te građe u digitaliziranome je obliku dostupan na Portalu digitaliziranih starih hrvatskih novina i časopisa.

Prisjećajući se velikoga Tina u povodu obljetnice njegove smrti, a imajući u vidu iznimno bogat književni opus koji nam je ostavio, ne možemo se ne složiti s njegovom tvrdnjom: „Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu.

Izvor naslovne fotografije.