Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem… – u spomen na Tina Ujevića

Objavljeno 13.11.2017.

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

(Igračka vjetrova)

Čitajući pjesmu Igračka vjetrova, prisjećamo se jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika i boema Augustina Josipa Ujevića koji je preminuo 12. studenoga 1955. godine.

Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća. Složili se ili ne s ovim vrjednovanjem, ostaje nam vječna potreba ukazivanja na literarnu vrijednost koju nam je ostavio ovaj velik, neslomivi duh, krajnje samosvojan, te kao takav izabire samotan život u kojem usvaja i stvara svoja pravila.

Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje je školovanje započeo u Imotskome, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split u klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskome sjemeništu. Nakon mature upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Poznato je kako je u početcima svojega rada bio iznimno vjeran Matošu. Preko Matoša došao je do Baudelairea, kojega je prihvatio kao utemeljitelja modernoga pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek sebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskome jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.

Osim umjetničkoga djelovanja, Ujević se u svojim pjesmama bavio i politikom, a to se moglo vidjeti kada se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.

U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi te ispjevao himne radu i ljudskomu bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 425 zapisa o njegovim djelima, a dio njegove književne ostavštine čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Ujević je objavljivao i o njem se pisalo u svim poznatijim književnim novinama i časopisima, a dio te građe u digitaliziranome je obliku dostupan na Portalu digitaliziranih starih hrvatskih novina i časopisa.

Prisjećajući se velikoga Tina u povodu obljetnice njegove smrti, a imajući u vidu iznimno bogat književni opus koji nam je ostavio, ne možemo se ne složiti s njegovom tvrdnjom: „Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

(Odlazak)