„Sretan sam jer sam čovjek …“ – sjećanje na Gustava Krkleca

Objavljeno 21.6.2017.

…Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

(Srebrna cesta)

Uz najčitanije, najcitiranije, najpoznatije, ali i estetski i lirski najvrjednije Krklecove stihove, oživjeli smo sjećanje na pjesnika, njegov životni put, kao i na bogatstvo njegova poetskog izričaja.

Srebrna cesta svojevrstan je pjesnikov poziv na hrabro koračanje životnom stazom koja, premda popločena nesigurnim i mračnim trenutcima, zlim i prijetvornim ljudima, odiše neviđenim čuvstvom i neograničenom životnom ljepotom zbog koje vrijedi prkositi svim olujama svijeta.

Gustav Krklec, jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, rođen je 23. lipnja 1899. godine u mjestu Udbinja kraj Karlovca. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskome zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu.

U svijet literature ušao je vrlo mlad, još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac. Javlja se istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. U Krklecovoj književnoj biografiji posebno je bitna 1919. godina, kada zajedno s A. B. Šimićem i Nikolom Miličevićem pokreće književni časopis Juriš i kada mu u Zagrebu izlazi prva pjesnička zbirka Lirika. Iste je godine u časopisu Scena tiskana i njegova jedina drama Grobnica, koja mu za života nije praizvedena. Poput Grobnice ostao je podjednako književnokritički nezapažen i Krklecov prvi i jedini roman Beskućnici, tiskan u Zagrebu 1921. godine. Druga je Krklecova pjesnička zbirka Srebrna cesta, objavljena također 1921. godine, koja je zbog velika odjeka publike i kritike doživjela i drugo izdanje 1928. godine. Srebrnom cestom najavio je i neke od bitnih odrednica vlastite poetike: konciznost, neposrednost i preciznost lirskoga iskaza, kojim se očituju vedrina i životna radost, ali i prepoznatljive metafizičke tjeskobe.

Borbenost i žustrina krasile su njegov temperament od rane mladosti pa je tada zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Zbog loših ocjena morao je ponovno mijenjati gimnaziju te odlazi na Sušak. U jesen 1921. godine počeo je studij filozofije i psihologije u Zagrebu, potom je otišao u Prag, asistirao je kod Karela Čapeka te odlazi u Beograd, gdje ostaje do 1941. godine. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke Darovi za bezimenu (1942.) i Tamnica vremena (1944.). U međuvremenu svoju je osebujnu fizionomiju ostvario zbirkama Nove pjesme (1923.), Ljubav ptica (1926.), Izlet u nebo (1928.) i San pod brezom (1940.).

Tijekom rata nakratko se preselio sa suprugom Mirjanom u Slankamen, a kraj je rata dočekao u Samoboru. Poslije rata vratio se u Zagreb, a u rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu.

Uz poeziju, Krklec je pisao i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkoga, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. U starijoj dobi sve više piše pjesme za djecu, objavljujući ih u časopisu Radost, kojemu je bio jedan od utemeljitelja, a objavio je i više zbiraka dječjih pjesama  Put u život, Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Još je za života Gustav Krklec za svoje plodno i vrijedno književno stvaralaštvo primio brojna stručna i društvena priznanja, među kojima i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor (1969.). U prigodi stote obljetnice piščeva rođenja, 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu, u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu trajan znamen, spomen-ploču. U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Gustava Krkleca.

Čitajući djela i literaturu o tome jedinstvenom umjetniku, o njegovu životu i opusu, stekli smo dojam da je bio jedinstvena razigrana duša koja je uživala u životu. Živio je zanimljivo, obišao velik dio svijeta, ali se uvijek vraćao svojem rodnom Zagorju. Za sebe je rekao: „Sretan sam jer sam čovjek.“

Gustav Krklec umro je 30. listopada 1977. godine u Zagrebu.

Nema me više! Ispod kišobrana
sumnjivo lice tužnom skupu zbori:
„Na našem stablu nesta jedna grana
i jedan list u našoj zelen-gori…”

(Umjesto oporuke)