Sjećanje na dubrovačkoga parca

Objavljeno 4.2.2019.

Sad razvijmo barjak, pred oltar kleknimo svi,
Prošlosti slavne nek nam danas oživne dni.
Kad Dubrave hridi Slobode bile su hram
Zanosnu pjesmu Svecu spjevao je val o kam,
Čuj Sveti Vlaho naš
Molitve glas,
Dubrovnik čuvaj svoj,
Čuvaj sve nas,
Uz barjak vijor i zvona svečanih zvuk
Himnu Slobode davne pjeva Ti harni puk.

Uz himnu koju je skladao Rade degl’ Ivellio na tekst Vinka Vilića, a koja se pjeva uz Dan svetoga Vlaha 3. veljače, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pridružuje se obilježavanju Feste svetoga Vlaha odabirom digitaliziranih razglednica s motivima crkve svetoga Vlaha koje se čuvaju u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Sveti Vlaho (Blaž) je biskup, mučenik, liječnik te prijatelj siromaha i bolesnika. Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho nastao je od grčke riječi Vlasios.

Štovanje svetoga Vlaha ostalo je nepromijenjeno tijekom turbulentne dubrovačke povijesti, a zaštita trajna. U ime svetoga Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili su brodovi, njegovi kipovi bdiju na zidinama nad svakim putnikom i došljakom, a njegove slike nalaze se u kućama i sprječavaju mnoge nedaće.

Festa svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj koja, kao proslava njegova blagdana, neprekidno traje od 972. godine do danas. Svake godine okupi velik broj hrvatskih i inozemnih gostiju te je zasigurno najbitniji crkveno-svjetovni događaj mjesnoga stanovništva, ali i jedinstvena turistička atrakcija.

Osim u Dubrovniku, taj se svetac štuje i u Zagrebu. Tomu svjedoči velebna crkva svetoga Blaža arhitekta Viktora Kovačića, jedno od najvrjednijih ostvarenja sakralne arhitekture s početka 20. stoljeća.

Sve je na svijetu nestalno i promjenjivo; ali je jedna stvar stalna i nepromjenjiva, a to je: da će, dok traje Dubrovnik, trajati i neograničena ljubav Dubrovčana prema svome milome i svetome Parcu, a ufamo da će i njegova obrana stalna ostati na dobro i na spas svih Dubrovčana.

(kanonik Antun Ljepopili: List dubrovačke biskupije, br. 2, 1916., str. 30)