„Sav život moj u tvojoj sad je ruci…“ – u spomen na Dobrišu Cesarića

Objavljeno 18.12.2017.

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene – o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

(Pjesma mrtvog pjesnika)

Dobriša Cesarić već nas je odavno napustio, ali njegova poezija i danas živi među nama te time potvrđuje da nas pjesnikov duh nikada nije napustio. Čitajući njegove prekrasne stihove, odajemo priznanje njegovu imenu i umjetničkomu radu te ga tako vraćamo u život…

Mnogo je suza i riječi ostalo sakriveno u Cesariću… Sam pjesnik jednom je napisao: „Neko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi…

Bio je čovjek koji se trajno mučio sa samim sobom. Što je muka bila veća, to je njegova šutnja bila upornija. I kada bi ga pogodila duga i duboka šutnja, povlačio bi se potpuno u sebe. A kada bi se vratio u ovaj prostor, u svijet u kojem smo bili to što jesmo ili što smo zamišljali da jesmo, osmjehnuo bi se svojim duboko usječenim očima i kao da se ispričava što je plovio svojim morima…

Lirika Dobriše Cesarića, jednoga od najistaknutijih hrvatskih pjesnika, rasla je tiho i postupno, a imala je iza sebe S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, V. Vidrića, A. B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici Miroslav Krleža i Tin Ujević. Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tome društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kada danas govorimo o modernome hrvatskom pjesništvu, ne možemo ne istaknuti Dobrišu Cesarića kao jednoga od temelja toga pjesništva.

Rođen je 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Djetinjstvo je proveo u Osijeku, gdje je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove.

Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve je to bila ljepota koja i obično pretvara u poeziju.

Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. Sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom – od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.
Roditelji su mu se 1916. godine preselili u Zagreb, gdje je Cesarić završio realnu gimnaziju te je u zagrebačkome omladinskom časopisu Pobratim objavio svoju prvu tiskanu pjesmu I ja ljubim.
U osamnaestoj godini počeo je studij prava, ali ga je uskoro napustio i upisao Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istodobno je bio namješten u Računarskome uredu; zatim je u Hrvatskome narodnom kazalištu učio režiju i sređivao kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. godine radio je kao lektor i knjižničar Higijenskoga zavoda, a potom je bio premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik.
Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegova intenzivnog književnog rada. U književnome časopisu Kritika 1920. godine objavljena mu je pjesma Buđenje šume. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokrenuo je i uređivao književni list Ozon. Surađivao je u listu Suvremenik, čiji su urednici bili M. Begović i A. B. Šimić. Upoznao se je s Miroslavom Krležom i počeo suradnju u Književnoj republici, gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.

Prvu zbirku pjesama Lirika objavio je 1931. godine, a sljedeće je godine tu knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagradilo je njegovu pjesmu Trubač sa Seine (Matoš u Parizu).

Uz knjige Lirika, Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, objavljena mu je Knjiga prepjeva, odnosno zbirka prijevoda svjetskih pjesnika.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike, pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, objavio nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen i nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1969. godine.

Osim lirike, objavio je i niz napisa kritičkoga i memoarskoga značaja, kao npr. O A. B. Šimiću, Prije trideset godina, Prve moje uspomene na Krležu, Sjećanje na Gorana, Moje osječko đakovanje.

Cesarić u svojem pjesništvu donosi nove, jedinstvene sadržaje, prodirući duboko u riznicu svojih bogatih unutrašnjih doživljaja. Cesarićeva je lirika sva ugrađena u male svjetove svakodnevnih zbivanja. Sagledavajući bitne, male stvari pjesnik je okrenut samom sebi i običnom čovjeku s kojim se kao pjesnik poistovjećuje. Govoreći o svojem osobnom, intimnom svijetu, pjesnik diže zapravo svoje vlastite doživljaje na razinu općeljudskih simbola. Cesarić je pjesnik grada, temeljni je izvor njegove poezije neka pritajena bol, osjećaj prolaznosti i životne patnje. Neposredan u iznošenju svojih doživljaja, on jednako prisno zna impresionistički nacrtati svoj slavonski pejsaž, kao što zna ostvariti ozračje sumorno-sivoga grada. Snaga i vrijednost Cesarićeve poezije očituje se u preciznosti izraza, u jednostavnome pojmovnom i metaforičkome aparatu kojim se služi. Upravo po tim kvalitetama Cesarić je odskočio u prvi plan hrvatske poetske riječi u razdoblju od tridesetih do pedesetih godina.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Dobriše Cesarića.

Poznate su mu antologijske pjesme Oblak, Povratak, Slap, Pjesma mrtvog pjesnika, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih i dr.

Hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić preminuo je 18. prosinca 1980. godine i pokopan je na zagrebačkome Mirogoju.

Dobriša Cesarić jedan je od najvećih pjesnika koji je živio na ovim prostorima i koji nam je ostavio prekrasne stihove koji su već davno prešli u srce i legendu čovjeka.