„San sam usnio, jedini znak koji ostavljam“ – u spomen na Juru Kaštelana

Objavljeno 24.2.2014.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

(San u kamenu)

Prije 24 godine, 24. veljače 1990. godine zauvijek nas je napustio naš pjesnik Jure Kaštelan …

Jure Kaštelan cijeloga je života govorio o sebi preko svojih stihova, a otkako ga više nema među živima, o njem govore samo njegove pjesme.

Posmrtni ostatci pjesnika Jure Kaštelana našli su svoj počinak u tihoj mirogojskoj nekropoli, ali njegova lirska duša vječno će ostati na kamenoj kosi Mosora, gdje će mu bure i kiše pjevati uspavanku …

Hrvatski pjesnik i književnik Jure Kaštelan rodio se 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku Crveni konj. U Drugome svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga. Poslije rata nastavlja silom prekinuti studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. disertacijom o lirici A. G. Matoša. Od 1949. radi najprije kao asistent, zatim kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je godina boravio u Parizu, gdje na Sorbonni djeluje kao lektor hrvatskoga jezika. Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti. Nakon umirovljenja 1980. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU.
Kaštelan je za sobom ostavio šest izvornih zbirki pjesama većega ili manjega opsega: Crveni konj (1940.), Pijetao na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo kamena i puno snova (1957.), Otvorena pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.) te niz razasutih pjesama u poetsko-grafičkim mapama što ih je, mahom kao bibliofilska izdanja, bio objavio zajedno s prijateljima slikarima: Skoplje u tvojim očima (1964.) i Zavjet za Epetion (1984.) s Edom Murtićem, Rbine sna tlapi jave (1979.) i Okrenut moru (1986.) s Franom Parom te Sve plavo nebeski plavo (1989.) s Matkom Trebotićem. Tijekom dvadeset godina objavljeno mu je i petnaestak knjiga izabranih pjesama, od kojih je najpotpunija 148. knjiga niza Pet stoljeća hrvatske književnosti. Sabrana djela u četiri knjige (u redakciji priređivača i ovoga izdanja) objavljena su mu između 1999. i 2004. u nakladi Globus.
Objavio je Kaštelan i knjigu priča Čudo i smrt (1961.) te tri drame, prvo objavljene kao radijske prilagodbe: Pijesak i pjena (1958.), I da i ne (1962.) te Prozor (1972.). Kao znanstvenik napisao je monografske studije Lirika A. G. Matoša (1957.) te Približavanje, prolegomena za liriku A. B. Šimića (1970.). Napisao je i znatan broj studija, eseja i članaka, kao npr. o D. Tadijanoviću, I. G. Kovačiću, D. Cesariću, Edi Murtiću i Otonu Glihi te o likovnome pokretu Exat i dr. Prevodio je s francuskoga i ruskoga, potkraj života osobito sa starogrčkoga jezika. Uredivši niz izdanja, objavio je i prvu poslijeratnu knjigu Tina Ujevića, Rukovet (1950.). Neprolazne su i njegove zasluge za izdavanje standardne hrvatske Biblije iz 1967. godine.
Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor. Za života su mu još dodijeljene: Nagrada grada Zagreba, Goranov vijenac, Avnojeva nagrada.

Umro je shrvan neizlječivom bolešću u Zagrebu 24. veljače 1990., u osvit stvaranja hrvatske države koju je toliko priželjkivao.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne književnosti u Zagrebu dostupno je približno 220 zapisa o njegovim djelima.

Jure Kaštelan bio je osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnoga profesora i marljiva javnoga djelatnika. Temeljna oznaka njegova pjesništva mogla bi glasiti: poeta doctus, učeni pjesnik.

Jedan od posljednjih stihova Jure Kaštelana glasi: San sam usnio, jedini znak koji ostavljam. Pjesnik je stalno sanjao, maštao i vjerovao u bolje, ali kada toga nije vidio, upirao je svoj pogled prema zvijezdama i vječnosti …

Stvaralaštvo Jure Kaštelana potvrđuje da veliki pisci nikad ne umiru.
Ostaju živjeti u svojim riječima …

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte …

(Jadikovka kamena)