Prvomu naturalistu hrvatske književnosti – uz 110. obljetnicu smrti Eugena Kumičića

Objavljeno 13.5.2014.

…Obala Lučice velebna je i tužna. Kad joj se diviš, sjedeć u lađici podalje od kraja, tvoje se oči ne raje njenim grdnim klisurinama. Sive i oštre, te vrleti ne mogu ti srca razveseliti, razigrati, ni razblažiti. Kad ih gledaš, kako se mirno u moru zrcale, duša ti se smiri, srce zakuca laganije, slatka i tiha čuvstva stanu ti se slijevati u grudi, a oko tvoje spušta se za tim vrletima u bajne dubljine, gdje se odsijeva plavetni nebeski svod tako da ti se more prikazuje neizmjernim bezdanom, kao što je i nebo samo …

(Začuđeni svatovi)

Ulomkom iz romana Začuđeni svatovi prisjećamo se našega velikog književnika Eugena Kumičića koji nas je, 13. svibnja 1904. godine, prije 110 godina, zauvijek napustio …

Hrvatski romanopisac, pripovjedač, dramatičar, kritičar i političar Eugen Kumičić rodio se 11. siječnja 1850. godine u Brseču, u Istri. Smatra se prvim autentičnim književnim predstavnikom te hrvatske pokrajine. Potječe iz obitelji pomoraca. Gimnaziju je završio u Rijeci, a studirao je najprije medicinu u Pragu, a zatim povijest, zemljopis i filozofiju u Beču. Službovao je kao profesor u Splitu, Zadru i Zagrebu, no potpuno se posvetio književnome i političkome radu. Godine 1875. odlazi u Pariz, gdje je proveo dvije godine upoznavši francusku književnost i kulturu. Odjek francuskoga boravka vidljiv je u članku O romanu (1883.). koji je napisao pod utjecajem Emila Zole. Zbog toga je članka u svoje doba slovio kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti. Mnogo je godina bio zastupnik u Hrvatskome saboru, a kao političar isticao se radikalnošću svojih pravaških ideja i govorničkom vještinom. Bio je urednik i pravaških časopisa Hrvatska vila (1882. – 1883.) i Hrvatska (1887. – 1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke. Za stvaranje njegove ličnosti bitni su i njegovi dulji boravci u Parizu i Veneciji.

Eugen Kumičić, najdosljedniji Šenoin književni nasljedovatelj, i to s kraja 19. i početka 20. stoljeća, autor je dvaju najreprezentativnijih povijesnih romana: Urote Zrinsko-Frankopanske (1894.) i Kraljice Lepe (1904.). Ti su romani tematikom vezani za velike i tragične događaje i ličnosti hrvatske povijesti – urotu i pogibiju Zrinskih i Frankopana, ali i zatiranje njihovih obitelji i hrvatske slobode u 17. stoljeću te pogibije kralja Zvonimira.

Kumičićeva najvrednija i najpopularnija djela vezana za Istru jesu njegove pripovijetke i romani Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Preko mora, Teodora i dr., u kojima otkriva idealiziranu sliku naših ljudi i ocrnjenu sliku stranaca, s time što je u sva djela ugradio teme i motive romantičnih istarskih pejsaža, posebno mora, o kojem je napisao najuzbudljivije i najljepše stranice u hrvatskoj književnosti. U romanima i dramama Olga i Lina, Gospođa Sabina, Sestre saveznice, Poslovi, Obiteljska tajna, Kumičić je slikar i kritičar urbanoga, zagrebačkoga života i njegova moralnog pada. Iako se zalagao za naturalizam, odnosno realizam koji će produbiti sliku o tamnim stranama i porocima života, Kumičić je ostao više realističan, čak i pomalo romantičan pripovjedač koji je sa stajališta dobra i zla, lijepoga i ružnoga, nečasnoga i plemenitoga gledao na život. Posebnom se književnom snagom ističe njegova autobiografska proza Pod puškom, s opisom vojničkoga službovanja u Bosni 1878. godine.

Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva dio njegove vrijedne rukopisne ostavštine.

Eugen Kumičić umro je 13. svibnja 1904. godine stekavši, osim popularnosti pisca povijesnih romana, i popularnost istarskoga i zagrebačkoga pisca. Osim o velikim povijesnim temama, Kumičić je pisao i o onima iz njegova istarskoga zavičaja, kao i o onima iz Zagreba kao hrvatskoga središta.

Engen Kumičić, velezaslužui i ženijaliri hrvatski književnik, preminuo je jutros đue 13. svibnja u 5 sati i 30 Časaka. Taj tnžni glas odjeknuti će diljem naše domovine, jer je Engen Kumičić po svojih krasnih djelih i po svojem žarkom otačbeničtvu poznat po svem hrvatskom narodu. U njemn gubi domovina jednoga od svojih najboljih i najdarovitijih sinova, koji su njezinoj slavi i njezinoj dobrobiti služili koli perom toli i živom rieči …

(Dom i svijet, 15. svibnja 1904.)