Povijesni pregled

Objavljeno 16.12.2011.

Mnogi su nadnevci u povijesti naše čuvarice pismenosti – Nacionalne i sveučilišne knjižnice – vrijedni spomena. U njezinu neprekidnom, gotovo četiristoljetnom hodu, nekoliko ih je, pak, koji obvezuju biti izdvojeni uz atribut međašnih.

Početak imovine današnje riznice znanja seže u godinu 1607. kada su se isusovci smjestili na Gradecu sa svojom rezidencijom i gimnazijom, od 1611. kolegijem.

Iz iste godine datiraju podatci o prvim upisanim knjigama, a poznato je da je već prije 1645. Knjižnica imala posebnu dvoranu, knjižničara te pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Poveljom cara Leopolda I. iz 1669. Gimnazija sa studijem filozofije postiže akademski stupanj i dobiva naziv Academia Zagrabiensis.

Prvo je njezino mjesto stalnog boravka bilo u staroj zgradi napuštenoga dominikanskog samostana na današnjem Katarininu trgu 5. Ukinućem isusovačkog reda 1773., kolegij nastavlja privremenim radom do 1776. kada Knjižnica prelazi u sastav Kraljevske zagrebačke akademije znanosti (Regia Academia Zagrabiensis) kao visoke škole za pravo, filozofiju i teologiju. Godine 1777. biva obogaćena velikim oporučnim darom povijesnog sadržaja kanonika Adama Baltazara Krčelića koji u svojoj darovnici nalaže da knjige budu dostupne široj javnosti.

Nacionalno je značenje Knjižnica službeno počela stjecati odredbama o obveznom primjerku (1816. i 1837.). Antun Kukuljević pridijeva joj 1837. latinsko ime Nationalis Academica Bibliotheca, kojim ističe dvojnost njezinih zadaća (kao obrazovne i nacionalne knjižnice) koje do danas komplementarno razvija i ističe u svojem nazivu.

Godine 1816. stječe pravo besplatnog primjerka tiskovina iz tiskare Sveučilišta u Pešti, a od 1837. i iz cijele Hrvatske i Slavonije.

Utemeljenjem Sveučilišta Franje Josipa I., Akademijina knjižnica (Bibliotheca Regiae Academiae Zagrabiensis) 1874. prestaje djelovati te dobiva naziv Sveučilišna, čime joj se, kao sastavnom dijelu Sveučilišta, pojačava važnost i uloga u visokoškolskoj nastavi.

Godine 1913. Knjižnica ponovno mijenja smještaj. Iz zgrade današnjeg Rektorata s približno 110 000 svezaka knjižnične građe seli u impresivnu secesijsku zgradu, na Trg Marka Marulića 21, u prvu zgradu koja je podignuta samo za potrebe knjižnice. Projektirana za fond od 500 000 svezaka ubrzo je nadmašila svoje potrebe i postala pretijesnom za pohranu 2 500 000 svezaka – knjiga, časopisa, novina te posebno vrijednog fonda svojih zbiraka.

Izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice započela je, nakon višegodišnjih priprema, polaganjem kamena temeljca (akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković) 5. svibnja 1988. Unatoč brojnim teškoćama, pa i nametnutom joj ratu, Republika Hrvatska uspjela je dovršiti izgradnju planiranog dijela zgrade, simbola nacionalne memorije kulture hrvatskog naroda. Naš Panteon hrvatske knjige svečano je otvoren 28. svibnja 1995. u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske.

Podsjetimo da Nacionalna i sveučilišna knjižnica prikuplja te čuva pisano i tiskano kulturno dobro Hrvatske, oslanjajući se ponajprije na obvezni primjerak koji omogućuje pripremu hrvatske bibliografije. Nabavom knjižnične građe, čiji je autor Hrvat (neovisno o tome gdje je izašla i na kojem jeziku), te one napisane hrvatskim jezikom (bez obzira na mjesto izdavanja/tiskanja i nacionalnost autora), kao i inozemne literature o Hrvatskoj i Hrvatima nadograđuje svoju ulogu nacionalne knjižnice Hrvata.

Opća i posebne informacijske zbirke obogaćuju se najvrjednijim djelima svjetske literature, dok Knjižnica dio svoje sveučilišne uloge ispunjava nabavom inozemne znanstvene i stručne literature, uvažavajući potrebe svih sveučilišta u Hrvatskoj.

Knjižnica na Marulićevu  trgu

Nacionalna i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, imenovanom po ocu hrvatske književnosti, prerasla je u sinonim knjižnice za generacije studenata i ljubitelja pisane riječi.

Zgrada Kraljevske sveučilišne knjižnice otvorila je vrata javnosti 29. rujna 1913.; u umjetničkom senzibilitetu secesije, urešena djelima najuglednijih hrvatskih umjetnika (R. Frangeša, R. Valdeca, V. Bukovca, M. Račkoga, M. K. Crnčića, B. Csikosa-Sesie, R. Auera, O. Ivekovića, F. Kovačevića, I. Tišova, B. Šenoe, M. Vodsedaleka), u urbanističkoj cjelini zagrebačke zelene potkove, po iznimno arhitektonskoj osnovi Rudolfa Lubynskog koji je njome ostvario eminentan kulturni pomak Zagreba u prvoj dekadi dvadesetog stoljeća. Velika dvorana čitaonice, natkriljena kupolom s prepoznatljivim simbolom mudrosti (šesnaest sova) na rubovima koja je studentima Sveučilišne knjižnice zatvorila vrata 17. veljače 1996., (p)ostala je jednom od prepoznatljivih zagrebačkih vizura.

Prvi zahtjevi za samostalnom zgradom (podsjećamo da je Knjižnica do 1773. bila smještena na Katarininu trgu, u zgradi današnje Gornjogradske gimnazije, a od 1883. u zgradi današnjeg Rektorata) potječu od tadašnjeg upravitelja Ivana Kostrenčića (1874.-1911.), prvog koji je izradio pravila za Knjižnicu, ugledavši se na ustrojstvo austrijskih.

Knjižnica se tijekom 19. st. povećavala brojnim darovnicama (među kojima se izdvajaju one Josipa Sermagea, Eleonore Patačić i Maksimilijana Vrhovca te zaslugom Ise Kršnjavog otkupljene knjižnice Antona Springera, bana Nikole Zrinskog i Ljudevita Gaja) pa je Kostrenčića u nastojanjima za novim prostorom podržao Velimir Deželić, prvi upravitelj Knjižnice (Kraljevske sveučilišne) na Marulićevu trgu. Knjižničarom postaje Matija Smodek koji je knjižnu građu uskladio prema tadašnjim knjižničarskim pravilima. Prva prava modernizacija slijedi za vrijeme Bachova apsolutizma, kada prema zakonskoj odredbi postaje glavnom knjižnicom zemlje uz stalnu dotaciju s naslovom Bibliotheca nationalis. Godine 1875. pridodana joj je i imovina Muzejske knjižnice, utemeljene u vrijeme ilirskog pokreta.

Od 1914. u prostorijama Sveučilišne knjižnice nalazi se i Metropolitana, bogata zbirka knjiga i dokumenata Kaptolske prvostolne crkve. Usprkos osiguranim prostorima u novoj zgradi, Metropolitana je zadržala staru lokaciju na Marulićevu trgu.

Metropolitana

Početci Metropolitanske knjižnice, dragulja među hrvatskim knjižnicama, sežu duboko u 11. stoljeće, u vrijeme kada Zagreb postaje biskupski grad (1093.-1094.) U ovoj je knjižnici sabrano iznimno bogatstvo pisane riječi, a mnogi je stručnjaci smatraju jednom od vrjednijih europskih crkvenih knjižnica.

Knjižnicom u pravom smislu riječi postala je već u 14. stoljeću, a potvrdu toj tvrdnji nalazimo u inventarima zagrebačke Katedrale iz 14. i 15. stoljeća. Na temelju najstarijeg iz 1394. godine možemo pretpostaviti kako je izgledala knjižnica zagrebačke Katedrale u to vrijeme. Od kodeksa koje spominje najstariji inventar, izdvajaju se Biblia sollemnis, Liber sententiarum, Passionale i Benedictionale. Zanimljivo je spomenuti da pisac inventara rukopise popisuje prema njihovim fizičkim obilježjima pa pojedinu knjigu možemo prepoznati po opisu uveza, formatu i po posljednjoj riječi teksta na kraju prvog lista. Osnovu knjižnice čine juridičke, biblijske, liturgijske, filozofske i teološke knjige.

Pravu renesansu knjižnica doživljava u vrijeme biskupa Mikulića (1688.-1694.) koji, osim što je 1692. sagradio knjižnicu i u njoj objedinio sve knjige, razmještene na različitim mjestima, otkupio vrlo vrijednu knjižnicu poznatog slovenskog polihistora J. W. Valvasora.

Velike zasluge za promicanje Metropolitane pripadaju dvama biskupima – Maksimilijanu Vrhovcu (1787.-1827.), koji je pribavljao literaturu iz različitih europskih država i Jurju Hauliku (1783.-1869.), koji ju je otvorio kulturnoj javnosti 1846. godine.

Posebnim ugovorom (1914.) između Prvostolnog Kaptola i Kraljevske sveučilišne knjižnice, Metropolitana se od 1916. nalazi u prostorijama današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Usprkos osiguranim prostorima, nije preselila u novu zgradu.

Najstariji je rukopis Passionale iz 11. stoljeća, pisan vjerojatno u Splitu. Djela su pisana hrvatskim, latinskim, njemačkim, grčkim, talijanskim i drugim jezicima. Najveći je broj rukopisa pisan goticom, karolinom, nekoliko glagoljicom, a samo jedan u cjelini beneventanom.

Metropolitana čuva i najveću zbirku inkunabula u Hrvatskoj (252). Vrlo vrijednu cjelinu čine knjige tiskane u 16. st. (1470 naslova). Posebno valja spomenuti vrlo malu, ali vrijednu zbirku zemljopisnih karata i atlasa te već spomenutu Valvasorovu knjižnicu. Knjižni fond ove knjižnice omogućuje nam upoznavanje različitih uveza i načina opreme knjiga, povijesti tiskarstva te mnoga vrijedna i rijetka izdanja starih domaćih i stranih izdavača.

Nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Otvaranje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 28. svibnja 1995. godine, druge koja je u XX. st. udomila naše nacionalno knjižno blago, omogućuje komparativni pristup u odnosu na zgrade prethodnice, kao i opravdanje atributu Knjižnice za XXI. st.

Zgradu su projektirali hrvatski arhitekti Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić.

Kronološki podsjetnik događanja obuhvaća razdoblje od gotovo pedeset godina (od prvih inicijativa i odluka do dovršenja izgradnje).

Pod staklenim svodovima i okomitim plohama, u zajedničkoj igri kamena, metala i stakla, odraz je suvremene jednostavnosti oblika. Golemo stakleno predvorje prikuplja, u trenutcima odmora, poglede iz svih čitaonica, usmjeravajući ih na panoramu Zagreba koja sa sljemenskim zaleđem predstavlja jednu od najljepših veduta u Europi. Ulaskom u spomenuto predvorje, posjetitelj vizualno otkriva strukturu unutrašnjosti Knjižnice i šest razina korisničkih prostora.
Za razliku od zgrade na Marulićevu trgu, utemeljene na tradicionalnom knjižničarstvu u kojoj nije bilo otvorenog pristupa knjigama, nova knjižnica, uz knjigu na dohvat ruke, kombinira otvoreni i zatvoreni pristup, približavajući se engleskom tipu knjižnice.