Pjesniku Dubrovnika …

Objavljeno 9.10.2015.

…Gle! – Grad predamnom u raskoši spava,
pun blaga i zlata, kano nebo zvijezda! –
Gle! st’ijene slavne i te Crkve svete. –
gle! more sinje, našijeh broda trku, –
i Dvor Knezova gdje Sloboda vladâ, –
sve to u bezdan nek’ se sruši, Vilo,
nek Val proguta, ako slogu zgazi! …

(Gundulićev san)

Ivo Vojnović jedan je od najistaknutijih dramskih pisaca moderne, često nazivan i posljednjim dubrovačkim pjesnikom, rođen je 9. listopada 1857. godine u Dubrovniku. Osnovnu i srednju školu polazio je u Splitu i Zagrebu, u kojem je diplomirao pravo. Kao državni službenik boravio je u Križevcima (1884.) i Bjelovaru (1889.). Upravnim činovnikom postao je u Dubrovniku (1892. – 1899.), odakle se uputio u Zadar i Supetar na Braču (1903.). U svibnju 1907. zbog novčane je afere otpušten iz državne službe bez prava na mirovinu pa je imenovan dramaturgom zagrebačkoga kazališta; tu je dužnost obavljao do lipnja 1911. godine. Austrijske vlasti uhitile su ga u srpnju 1914. u Dubrovniku; zatočen je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. Od proljeća 1919. živio je u Francuskoj, najviše u Nici, odakle se 1922. vratio u Dubrovnik. Iako mu je vid bio teško oštećen, često je javno nastupao u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Pragu i Beogradu interpretirajući svoja djela, hoteći osigurati sredstva za život. Umire slijep, 30. kolovoza 1929. godine u Beogradu, u 72. godini života.

U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac, objavljuje pripovijetku Geranium s naznakama bovarizma i protomodernizma, s dubrovačkim vedutama i ozračjem. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom (1884.) i kraći roman Ksanta (1886.). Prozna komedija Psyche (1889.) Vojnovićev je dramski prvijenac: označava zaokret u hrvatskome kazalištu i književnosti. U povodu otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu na natječaju raspisanu za dramsku praizvedbu pobjeda Psyche značila je i proglašenjem Vojnovića začetnikom moderne hrvatske drame. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci – kronika o propasti Dubrovačke Republike. Dubrovačka trilogija u režiji Koste Spaića od 1964. do 1971. na tri lokacije, u Kneževu dvoru, Sponzi i gruškome ljetnikovcu, antologijska je predstava Dubrovačkih ljetnih igara, prva izvedba Konteove tročinke u Dubrovniku. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. U siječnju 2012. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno je izvedena dramska predstava Maškarate ispod kuplja. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, a sam je prevođen na brojne svjetske jezike. Najviše uspjeha postigao je dramskim tekstovima, posebno onima napisanima na dubrovačkome idiomu hrvatskoga jezika, koji ga obilježuje u svijesti čitatelja i gledatelja. Većina mu je drama izvođena i u inozemstvu. Godine 2009. objavljena su Pisma Iva Vojnovića, a u povodu obilježavanja 80. obljetnice smrti hrvatskoga književnika Iva Vojnovića, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske Dubrovnik predstavili su trosveščano izdanje Pisma Iva Vojnovića. Tom prigodom otvorena je i izložba Jedan po jedan dohodu vlastela koja je popraćena katalogom. Pisma Iva Vojnovića pokazuju da je Ivo Vojnović najviše pisao bratu Luju (418 pisama), mami Mariji (329) i sestri Gjeni (238). Neka od tih pisama (npr. pismo Iva Vojnovića Juliju Benešiću iz 1918.), koja se čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, reproducirana su u katalogu, koji donosi i ilustracije ostalih izložaka – faksimila Vojnovićevih rukopisa, preslike naslovnica časopisa ili knjiga, fotografije, plakata uz izvedbe Vojnovićevih drama te planova i karata iz vremena Vojnovićeva života u Dubrovniku.

Hrvatski književnik Ivo Vojnović u svojem je književnom djelu, kao i u životu, stvorio čudesnu mješavinu modernoga i tradicionalnoga, izvornoga talenta i učenosti, aristokratske drskosti i građanske nesigurnosti. Bio je tvorac najboljih hrvatskih drama.

Po Ivu Vojnoviću nazvana je ulica na Lapadu (Vojnović).

Kao suncokret koji više nije imao snage gledati za suncem, 30. kolovoza 1929. godine klonuo je plemeniti život mirnoga i umornoga pjesnika Iva Vojnovića. Pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu.

Kada je 30. kolovoza 1929. u beogradskoj bolnici Vojnović izrekao: „Doktore, to je smrt“, izgovorio je u stvari riječi svog Orsata: „To je smrt!“ Život i kazalište postali su jedno. Ivo Vojnović je finalmente stigao među svoje, i sada leži na groblju na Mihajlu, ondje „gdje su navijek spali djedovi mrtvi, kad je Knez još vlado“, nastavljajući živjeti životom svih svojih muških i ženskih likova, trajno zasluživši naziv: pjesnik Dubrovnika.

(Luko Paljetak)